Zadarski fotograf Mladen Radolović Mrlja za fotografiju Masleničkog mosta osvojio je vrijednu nagradu prestižnog časopisa National Geographic
Mrlja je osoba koja je definitivno ostavila svoj otisak u našem gradu. Iako je rođen u Puli, odrastao je i školovao se u Zadru, a gotovo da nema kulturnjaka u gradu koji se nije u nekom trenutku susreo s njegovim osebujnim fotografskim radom.
Posebni mi koji radimo u medijima – bio je naš kolega, dugi niz godina snimao je za Narodni list, pratili smo ga i kroz skupne izložbe i brojne projekte u kojima je njegova fotografija bila prisutna. Ovih dana sjeli smo s Mrljom iz još jednog lipog razloga – dobitnik je prestižne nagrade za fotografiju koje svake godine dodjeljuje National Geographic.
National Geographic foto natječaj i ove je godine pokazao snagu fotografije da prenese emociju, ispriča priču i istakne ljepotu krajolika, posebnost ljudi i čudesan svijet životinja. Nova kategorija „Inženjerska dostignuća“ inspirirana je serijalom National Geographica „Inženjerska dostignuća Europe“, koji kroz objektiv približava impresivne moderne građevine našeg kontinenta, a prikazuje se svakog petka u 22:00 sata.
Izložba pobjedničkih fotografija bit će otvorena za javnost od 13. do 31. listopada 2025. u zagrebačkom parku Zrinjevac, pozivajući sve posjetitelje da dožive moć fotografije i otkriju svijet kroz objektiv.
Mladene Radoloviću Mrlja, zašto Fiat Lux?
Fotografiji sam dao taj naziv – Neka bude svjetlo, jer je baš nekako moćno, oslikava trenutak kada je svjetlo bilo savršeno iza oblaka. S prijateljem sam išao po Velebitu, krenuli smo preko Masleničkog mosta, i zaustavio sam auto jer sam morao uloviti taj prizor. To je bilo 14. prosinca 2014. godine, vrijeme je bilo tmurno, ali ta jedna zraka svjetla probila se kroz oblake i eto fotografije.
Osvojio si nagradu u kategoriji Inženjerska dostignuća i aparat Xiaomi.
Vidjet ćemo kako će to ići, inače nisam ljubitelj snimanja mobitelom.
Koji fotoaparat sada koristiš, a koji je bio prvi?
Sada imam Canon iz M serije, prednost mu je što ga možeš staviti u džep, što ne moraš imati tone opreme sa sobom, meni to na planinarenju dosta znači. A prvi fotoaparat, joj, to je bilo jako davno, sjećam se da smo cura i ja išli po njega u Torino, radilo se o Olympusu. Mali fotoaparat s vrhunskim objektivom za ono vrijeme.
Gdje je sada taj fotoaparat?
Nemam ga jer sam ga nažalost da jednom majstoru i nije ga uspio popraviti. Negdje sam čitao da fotoaparat ima 100 tisuća dijelova. Osjetljiva je to stvar i ne može se dati svakom kovaču u ruke. Ali eto. Prije digitalnog svijeta postojao je analogni.
Tamna komora?
Tako je. Nosiš vodu, prolivaš je. Poseban gušt izrade fotografije.
Je li nam ta digitalnost i reproduciranje motiva odmogla?
Pa mislim da jest u jednu ruku, jer se pitam kako danas uopće biti originalan. Motiv je teško naći. A u posljednje vrijeme čini se kao da se svi povode trendovima, pa onda imaš fazu kada svi fotkaju katedrale, ili gurue iz Indije – općenito ti neki turistički motivi su u prvom planu.
Gdje su tvoje fotografije pohranjene? Znam da ih je puno.
Dvadeset hard diskova. Ima toga, skupilo se u ovih masu godina…u Znanstvenoj knjižnici u arhivu ih je jako puno, radio sam sigurno stotinu reportaža s ratišta, dokumentirao vojnike na prvoj crti bojišnice. Sjećam se poznatog Vlaka slobode, Zagreb-Knin, bili smo svi nagurani, i kad je dr. Franjo Tuđman sklopio ruke u onaj svoj prepoznatljiv pokret, jedva sam se probio kroz kolege da bi snimio taj trenutak.
Mladost u jednom drugačijem Zadru nego danas… Može li se reći za tebe da si roker u duši?
Moglo bi se reći. Gitaru još imam. Eto, zbog duge kose sam platio. Svaki dan me ravnatelj dočekao ispred gimnazije i tjerao da se ošišam, ne bi me pustio na nastavu. I tako skupiš 100 neopravdanih i zapečatiš si sudbinu. Nisam ti ja puno se maknuo od 70ih ako me pitaš je li mi glazba i dalje važna. Volio sam svirati Jethro Tull, Cohena, Stevensa…
Tvoje fotografije u mnogim su monografijama, fotke barkajola sada možemo pogledati na Muraju, a što spremaš posljednjih dana?
Za nakladu Forum radio sam fotografije Zadra, Šibenika, Splita, Dubrovnika…godinama i za Turističku zajednicu. Znaš, to ponekad volim nazvati freelancer na balkanski način! Morske orgulje u studenom će napuniti 20 godina pa će ta obljetnica biiti prilika za prezentaciju fotografija. Drago mi je sada, s odmakom vremena, imati radove koji se mogu uvrstiti u dokumentarističku kategoriju grada.
Član si Fotokluba Zagreb?
Da, i to zato jer su jako aktivni i najpoznatiji po fokusu na izlagačku djelatnost. Tako su fotografije primjerice bile izlagane u centru Seula, ili recimo za Hrvatski fotosavez u Njemačkoj.
Kako ostaješ u formi? Mnoge mlađe kolege bi ti pozavidjele.
Vježbati i vježbati. Nositi 20 kilograma po Velebitu šest sati. Neke sam stvari s vremenom prestao, ali trudim se uvijek biti u pokretu. Zadar, Velebit i more. To su ti moje tri riječi, moj projekt života.
