Prvi hrvatski roman o cosplayu ugledao je svjetlo dana! Naime, cosplay je skraćenica od engleskih riječi “costume” (kostim) i “play” (igra, gluma). To je hobi u kojem ljudi nose kostime i uživljavaju se u likove iz filmova, serija, videoigara, stripova, animea ili mangi.
Cosplay se popularizirao u Japanu uz rast anime i manga kulture, ali danas je to globalni fenomen s milijunima fanova širom svijeta, sve je popularniji i u Hrvatskoj. Sada je izašao prvi u nizu romana iz serije Lotus and Hourglass koji govori upravo o cosplayu.
Više o samoj knjizi i njezinim čarobnim likovima doznajemo od autora Ivana DeZana!
Detekcija i mračna fantazija i to u sedam nastavaka! Ivane, možeš li nam reći kada je uopće rođena ideja za ovu priču?
Moram priznati da u početku roman, to jest cijeli serijal nije izgledao niti približno ovako kako je sada napisan. Nije rijetko da se u procesu pisanja nekoliko puta sve izmijeni, čak i važni događaji. Cijelo djelo prolazi kroz nekoliko čitanja, resekcija, proširenja, redukcija, cenzura… ovisno o suštini napisane riječi. Tako je bilo i u mojem. Cijeli serijal nije trebao uopće imati naziv Lotus and Hourglass, već jednostavno Hinata: i onda podnaslov, od kojih je prvi trebao biti Cosplay ubojstva. Nešto u stilu CSI serija koje možemo pratiti na televiziji. Negdje u pisanju prve trećine, prilikom smišljavanja pozadinske priče za jednog od, tada, važnih likova, jednostavno me je ta pozadinska priča ponijela. Umjesto da nastavim pisati započeto, sve sam više i više slagao priču koju još nisam počeo niti pisati, i tako nekako je i nastao drugi roman u serijalu (Pepeo uma). Tek tada sam srušio sve što sam si zacrtao u kostur serijala i jednostavno krenuo ispočetka. Zato prvi roman i nije toliko dark fantasy koliko bi možda ljubitelji toga žanra htjeli, ali jednostavno sam tako morao započeti. Što se tiče detektivskog aspekta, već 1999., kada sam išao u sedmi razred sam napisao kratki roman pod naslovom „Oteta”, koji nije nikada objavljen. Gledajući sada, naravno da njemu nedostaje kvalitete, no smatrao sam da dosta toga imam za ispričati. Dosta toga u životu se poklopilo i negdje 2019. godine sam ponovno počeo rekonstruirati neke događaje iz tog i drugih neobjavljenih romana, te sam se naposljetku 2023. godine napokon odvažio početi intenzivno pisati.
U Hrvatskoj postoji zajednica ljubitelja fantastike, ali evo, za one koji nisu upoznati s tim, kako funkcionira? Radi li se o udrugama koje organiziraju određene evente poput SFeraKona i RiKona?
Ja osobno nisam u nijednoj zajednici, fantasy ili fantastike, tako da ne mogu reći kako one funkcioniraju. Znam za postojanje nekih i moram priznati da su sve raširenije. Ovdje se mora razlikovati fantasy i znanstvena fantastika. Konvencije kao SFeraKon i RiKon su uglavnom znanstvena fantastika, znači, vizije budućnosti, tehnologije u njoj, svemir, ljudski napredak ili alternativna realnost, kao Steampunk, gdje se mračno doba ljudske civilizacije (ugnjetavanje znanstvenika) nije dogodilo, te se zbog toga nagađa da bi evolucija tehnologije išla u iskorištavanju energije pare. SFeraKon je u početku krenuo kao konvencija znanstvene fantastike, ali s obzirom na malu naciju, jednostavno je povukao ljubitelje i drugih žanrova. Naposljetku je postao nešto kao krovna konvencija fantasy i znanstvene fantastike, te jedan od najutjecajnijih cosplay evenata u Hrvatskoj. RiKon ima sličan status.
S druge strane imamo fantasy, to su uglavnom izmišljeni svjetovi s izmišljenim bićima, obično magijom, te uglavnom postavljeni u srednji vijek, ili neku verziju njega. U današnje vrijeme, poglavito u animama i mangama, susreće se nestvarni svijet s današnjom tehnologijom, no još uvijek prisutnim mističnim bićima, koja u realnosti ne postoje. Info gamer je u zadnje tri ili četiri godine evoluirao u veliko međunarodno druženje, te je izrastao u event za sebe, koji je trebao ići popratno uz Interliber. Nevezano za jednu ili drugu sferu, cosplay je prisutan u objema.
Smatraš li da se upravo fantasy žanrom najlakše ”navući” na čitanje? Rekla bi da su generacije koje su rođene osamdesetih dosta dobar primjer!
Smatram da se nekoga tko ne voli čitati ne može “navući” na čitanje, svejedno ako je to i žanr koji mu se sviđa. Mislim da će danas ljudi prije pročitati tko je imao kakav fijasko na “stejđu” nego kvalitetnu knjigu. Krenuo sam u fantasy ne zbog drugih, nego zbog sebe. Nekoliko velikih hrvatskih nakladničkih kuća me je odbilo jer nisu vidjeli publiku koju bi zanimao ovaj serijal, tako da ne smatram da ikoga navlačim s fantasy žanrom. Generacije koje su rođene osamdesetih imaju samo sreću da su dosta knjiga napokon bile dostupne. U mojem slučaju najviše putem propalog “Algoritma”. Većinu knjiga sam kupovao na engleskom jeziku, dok su prijevodi krenuli tek nekoliko godina poslije. Tada internet još nije bio toliko razvijen, bio je tek začetak wikipedije. Čitali ste što je bilo dostupno, a u mojem slučaju su to bile knjige koje su pratile kompjuterske igre koje sam igrao. Uglavnom su bile fantasy, tj. DnD.
Koji autori su utjecali na tebe (od malena)?
Čim se spominje fantasy, ne može se izostaviti Tolkien. Sestra mi je čitala hobita prije spavanja. Tu bih dodao i Ray i Valerie Vallese: “Planescape Torment”, kao i James Redfield: “Celestinsko proročanstvo” i njegovi nastavci. Da ne bih samo pisao o fantasy knjigama, tu su i detektivski Erich Kästner: “Emil i detektivi”, a da ne bi bilo da su samo strani književnici imali utjecaj, nezaobilazan je Ivan Kušan i “Koko i duhovi”. Možda će mi se neki smijati, ali spomenuo bih i Sanju Polak, koju sam i osobno upoznao na Učiteljskoj akademiji (fakultetu), no nisam siguran da me se sjeća, te njezin “Dnevnik Pauline P.”
Kao jednog zanimljivog autora kojeg sam volio čitati kao klinac spomenuo bih Joachima Friedricha, poglavito njegov roman “Internet i kobasice s karijem”. Vrlo zabavan i smiješan roman za djecu koja vole detektivske priče.
Kakva je percepcija cosplaya u Hrvatskoj? Jesmo li razbili određene predrasude?
Predrasuda će uvijek biti. Smatram da još uvijek danas ljudi negativno gledaju na cosplay. Puno utjecaja ima na to i crkva koja “zabranjuje” noć vještica, te tako i kostimiranje. Gledaju na to kao Bogohulje, pa iz toga proizlazi i nesklonost prema cosplayu. Iako se vide pomaci, konvencije se šire, broj izlagača i prisutnih se povećava. Nastaju nove konvencije, board games, gaming, LARP, razne druge konvencije koje imaju cosplay natjecanje kao jednu od središnjih točki.
Mislim da nove generacije sve više prihvaćaju to, a glavni utjecaj su Japanske anime i mange, ali kao i prihvaćanje japanskog stila u nekim od glavnih filmskih kuća, kao što su Netflix (Arcane, One Piece, Avatar-The last Airbender (live action), Nickelodeon (Avatar-The last Airbender (anime)), kao i neke od popularnih online igara koje imaju jaki cosplay community. Tu bih zasigurno spomenuo Genshin Impact, World of Warcraft, League of Legends, Honkai: Star Rail, Overwatch. Ljudi koji igraju ove igre su se zasigurno susreli s obavijestima iz cosplay community-ja, jer same igre promoviraju cosplay.
Smatraš li da je teško biti cosplayer te koji je najteži dio tog hobija?
Za početak treba dosta uložiti, ako se želite natjecati. Treba osposobiti dobar studio, a pod tim ne mislim samo na prostor za slikanje, već prvenstveno za izradu kostima. Kasnije, nakon što je sve posloženo, trošak je tkanina i foam. Ukoliko koristite 3-D printer ima i dodatnog troška, no to puno ubrzava izradu kostima i detalja. Neki kostimi se mogu izrađivati i preko godine dana, no obično ti kostimi dobiju i natjecanja (samo osobno izrađeni kostimi se mogu natjecati u većini natjecanja). Većina cosplayera ima problema sa slobodnim vremenom. Pri tome govorim o onima koji izrađuju svoje kostime.
Da ne obeshrabrim nekoga, može se biti i cosplayer s kupljenim kostimom. Ukoliko ne govorimo o natjecanjima, cosplayerima neće biti važno da li ste napravili kostim ili ne da bi vam prišli i pričali o kostimu. Puno važnije je da ste dobro utjelovili lika, što gestama, što govorom, ili da ste u potpunosti pogodili izgled lika (prepoznatljivost). Meni najteže je to što sam introvert pa mi je odlaženje u skupinu ljudi i pokretanje razgovora s njima teško. Navući kostim, nije problem, čak niti da me netko čudno gleda, ali započeti razgovor s neznancem… pa to mi je problem. Mislim da je nekom drugom cosplayeru možda nešto drugo teško. Najteže je natjerati se na onaj prvi korak da se obuče kostim i ode u javnost. Svejedno da li je taj kostim napravljen ili kupljen.
Kada si gradio svoju junakinju, jesi li imao na umu neke njezine karakteristike odmah ili te, kako se kaže, sama vodila?
Što se tiče Hinate, ona je već bila zacrtana od samog početka, ali kako sam već spomenuo, neki od likova su gradili sami sebe i primorali me da promijenim priču. Svaki pisac zasigurno daje puno svoje okoline u svoje priče, pa tako i ja. U nekim likovima ima dosta traume, u nekima strahova. U nekima ljubavi, brižnosti. Neki su prolijevali suze dok sam i ja sam plakao.
Svaki od likova je evoluirao kako sam pisao. Nijedan lik nije ostao isti kao na početku. Nisam htio napraviti lika koji je zacrtan i koji ostaje nepromijenjen. Jednostavno sam davao da me vodi priča i moram priznati, za dosta poštapalica me je inspirirao stvarni život, situacija koja se dogodila dan prije ili se upravo odvijala. To će možda biti najupečatljivije u kasnijim romanima u odnosima između nekih novih likova, a pogotovo u odnosu Hinate i Matta.
Privlače li te još neki podžanrovi poput pseudopovijesne fantasy književnosti i da – jesu li streaming servisi i različite serije oduzele jedan dio publike, prikujući ga za ekrane više nego za knjige?
Svih sedam nastavaka je već napisano, ali nisu spremni za publikaciju. Na kraju šestog romana postoji fusnota da će se određena priča razjasniti izvan samog serijala “Lotus and Hourglass”, te je već napisano kojih 90tak stranica tog romana, koji za sada izgleda da neće biti samo jedna knjiga. To će biti svojevrstan prequel. Ne želim sada tu ništa otkrivati, no to će biti povijest Hinatine loze i to će biti pseudopovijesni fantasy roman, koji će prikazivati povijest Japana u jednom novom svjetlu, prilagođenom mojem romanu. Znači, pravi povijesni događaji, no izmijenjeni na jedan fantastičan način.
U današnje vrijeme ima puno više dobrih autora koji zaslužuju puno veću pozornost nego što dobivaju. Žalosno je da filmska industrija neprestano drvi po istim naslovima i radi “remake after remake”, umjesto da se odvaži i uzme nešto novo. Nije samo tako u filmskoj industriji, tako je i u književnosti. Nakladničke kuće će prije prevesti knjigu na hrvatski nego uzeti hrvatskog autora i probati ga plasirati izvan Hrvatske.
Smatram da serije i filmovi koji su po novim originalnim naslovima upravo rade suprotno od onoga što Vi naslućujete. Smatram da su zahvaljujući njima mnogi primili originalnu knjigu, strip, mangu u ruku. Ljudi su željni noviteta.
Koliko su svjetovi koje fantasy autori prikazuju doista udaljeni i različiti od naše stvarnosti?
To ovisi o tome o kakvom fantasy svijetu govorimo. Ako govorimo o Tolkienu, kao ocu fantasy-ja, njegov svijet je u potpunosti drugačiji, što se tiče bića. Ako seciramo priču, tu vidimo i političke bitke i ratove koji su se vodili u stvarnosti. Ja nisam jedan od onih koji voli pitanja “Što je pisac ili slikar htio reći”, pa ću njegovo djelo gledati u pravom fantasy stilu i reći da nema ništa slično našemu svijetu i da je u potpunosti drugačije.
Neko drugo djelo, kao moje, je možda u dark fantasy stilu, gdje se miješaju stvarnost i nestvarnim elementi. Ne može se odgovoriti na Vaše pitanje u generalnom obliku, već se može razglabati djelo po djelo, jer je svako pomaknuto od realnosti na drugi način. Uzmemo li npr. Philip Pullmanov “Zlatni kompas” (“His dark Materials”), on u sebi ima stvarni svijet iz kojeg se ulazi u izmišljeni, tj. obrnuto, jer priča počinje u izmišljenom svijetu.
Svijet fantasy autora je udaljen od realnosti onoliko koliko autor to želi. Na nama je hoćemo li prihvatiti njegovu/njezinu vizuru ili ne.
