”Misto di rastu lavandulilili” u režiji Vanje Jovanovića, prema autorskom tekstu Vanje Jovanovića i Patrika Gregureca, vratila se s festivala PIF – 58. Međunarodnog festivala kazališta lutaka bogatija za još jedno priznanje.
Predstava spaja suvremene lutkarske tehnike, glazbu i igru, donoseći univerzalnu priču o prijateljstvu, mašti i snazi ljubavi.
Stručni žiri u sastavu Mario Drmać, Nina Malikovà i Olga Vujović dodijelio je nagradu Ireni Bausović Tomljanović za ulogu Majke.
Kava s Irenom, glumicom i lutkaricom koja je osvojila još jednu u nizu nagrada za svoj rad za mene je bila inspirativna.
Nagrada kao povod za širu sliku!
Ona je osoba koja pomiruje smirenu i zrelu komunikaciju i jednu specifičnu scensku zaigranost koju voli i publika i kritika. Otvorena je i nema teme o kojoj neće imati stav, a mene je posebno zanimalo kako je to raditi u zadarskom Kazalištu lutaka okružena ponajviše ženskom energijom, kako je protekao rad na ulozi Majke koja je osvojila žiri, te što sve donosi rad s djecom u kazalištu.
Okružena si glumicama lutkaricama, zanima me kakva je to radna dimenzija, znam imate i muške kolege, ali nekako vas uvijek doživljavam kao jednu posebnu žensku umjetničku skupinu!
Mi ne možemo biti konkurencija, barem ja to tako vidim, nas vidim kao puzzle. Jedna bez druge ne možemo, mi smo bogatstvo zajedno. Nema u predstavi Ja, OK, dobiješ nagradu za određenu ulogu, ali evo ta moja Majka ne bi bila nagrađena da nema oca, sina, kćer,…svu tu situaciju koju je prošla u predstavi. Dakle, na neki način – Ja glumica ovisim o svojem kolegi/ici. Volim da su dobri, teže je raditi kada se kaska.
Ima ljudi koji su savršeni timski igrači, ali nekima je bitno da ih se ”ne dira”, pusti me da radim po svom…kakav je tvoj proces, zapravo, imaš solo dio kojega mi i ne vidimo, ima dana kada si možda poput prazne ploče, treba ti taj dio da bi na njemu poslagala sve za dalje, za rad na projektu?
Prepustim se. ne volim razmišljati kako će to završiti, koji je put, smisao, opterećuju me neka teoretska pitanja. Volim vjerovati redatelju i dramaturgu. Ako oni nešto ne naprave, bez brige, napravit ću sama. Imam već toliko povjerenja i u samu sebe. Svaki projekt je novi početak. Nemoguće je da budeš prazan, imaš puno iskustva, da, ali svaka uloga – ideš iz početka! Svaka uloga je za sebe, gradiš je.
Možda kao kada kuhar skuha na stotine gulaša, a onda ovaj posljednji koji radi s novim namirnicama, sprema kao prvi?
Glumci su kao adventski kalendar. Čokoladice – ne znaš koju ćeš dobiti dok ne dođe najbolji moment za tebe. Ti ne znaš što imaš u sebi. Kad mi je redatelj rekao da imam ulogu Majke pomislila sam Kud meni?
Izlazak iz zone komfora?
Bilo mi je u početku čudno, nisam znala što će se iz toga oblikovati. Međutim, krenulo je, to je ta naša ”mater” koja nema granice, koja voli sve znati, ulazi u privatnost…”volim te sine, ali…moj si”. To je mater koja te zgrabi i nikad dosta. Takva je ta moja Majka u predstavi. Rekla sam sama sebi igraj se i doći ćeš do nečega. Jednostavno je iz mene izašla i moja majka, koju sada bolje razumijem, teta, sestra.
Lik kao spoj više karaktera i elemenata? Ženskih karaktera?
Volim sjediti, upijati, promatrati ljude…imam potrebu puniti taj jedan vlastiti registar.
Irena, što si htjela biti kad si bila mala?
Uvijek sam htjela biti glumica!
Imala si onda svoje ”kazalište” već u dvorištu?
Sve što je bilo na televiziji sam pratila, serije, filmove, materin ormar mi je bio uvijek otvoren za garderobu, voljela sam se presvlačiti, šminkati, voljela sam štiklice, ugurala bi papir u njih, uvijek sam se igrala nekih trgovina, butika, zanimanja…kroz osnovnu i srednju školu ljubav se nastavila. Bila sam dva puta na državnom Lidranu, upoznala sam naše glumce, a Milena Dundov vidjela je u meni priliku i spremala me za Akademiju. Tamo sam došla kao nekakav laik, nisam znala puno, kolege su dolazili iz velikih gradova, a ja sam došla iz malog mista Turanj. A s druge strane, prva sam bila na prijemnom. Tada sam shvatila koliko toga mogu.
Jesu li tvoji bili za to?
Jesu, ma i nisu se puno mješali. Poduprli su me, ali tek su kasnije shvatili što je TO kad sam počela raditi. Danas su jako ponosni na moje nagrade. Pratiš me od 2009. godine pa se sigurno sjećaš Zvjezde, to je bila moja prva nagrada. Sad je lako biti Irena. Nije bilo lako biti Irena. Od 2009. do 2016. godine, kad sam se zaposlila. Kad sam radila kao honorarac za 200 kuna, kad nije bilo mjesta za mene i kada sam slušala da bi bilo najbolje da odem u neko drugo kazalište. Bila sam na zamjenama. Za mene je bilo mjesto u Kazalištu lutaka u Splitu (pok. Zdenka Mišura) ali ja sam ostala u Zadru na zamjeni i snalazila sam se. Vodila sam dramske radionice po školama.
Bila sam samostalni umjetnik upravo zahvaljujući nagradama koje bi osvajala. Prilike sam dobivala i nisam, bila sam sretna kad bi me uopće zvali da igram, nije mi bio problem.
Danas mislim da to nije baš sve trebalo biti tako.
Nisam odustajala i eto, 2016. dočekala sam svoje zaposlenje. Trebalo mi je vremena da dokažem sama sebi da vrijedim. Ova Irena nema veze s onom prije pet godina…što je u redu, ponosna sam na sebe.
Cafe Kraljevstvo nam je bila predstava koja je ubrala 23 nagrade, mislila sam da je to vrhunac, stigla je i nominacija za glumište, … Uloga Majke je moja 14. nagrada. Imam pun zid nagrada, morat ću preći na susjedni.
Uloga nalazi tebe?
Pa ne baš. Često se tako kaže, ”uloga je našla tebe”, ne – ti si našla ulogu. Sad to ovdje vidim, tvoj talent i tvoja ljubav su presudni.
Majka nije glavna uloga, ali bez nje predstava nije ista!
Ja to ne vidim, publika očito vidi. Sretna sam i iznenađena – žiri koji je iskazao obrazloženje nagrade primjetio je profesionalnu distancu, neutralnost u prijelazu iz uloge u lutku. Mislila sam da će smetati to što sam u kostimu Majke i animiram lutku. Ali nitko to nije pomislio.
To je kao tranzicija u videu koji je toliko suptilan da ga ne primjećujemo?
Tako je. Sad mene nema, poništena sam, sve sam dala u Lutku.
Ali Irena, kako biti i javna i privatna osoba u današnje vrijeme?
U svemu ovome nastojim ostati ”normalna”, zadržati svoju privatnost, volim što ne poznajem puno ljudi. Vjerujem da je u metropoli drugačije, gore je borba.
U ovom malom gradu svi te znaju. Ali i dalje nastojim, pogotovo radeći s djecom koja su za mene bogatstvo, ostati normalna, družim se s prizemnim ljudima, uopće ne želim ništa dalje od onoga da nakon predstave idem kući, nemam potrebe za snimanjima i eventima. Za mene je ovo poziv, za mene je ovo ljubav! To sam izabrala jer to volim.
Pišeš za djecu, dramatiziraš. Radionice su dva puta tjedno, imaš i godišnje produkcije/predstave. Rekla si da ti to posebno puni srce i dušu?
Jako. Radionice su u početku bile moje privatne, nisam ni znala imam li vještine za to. Otkrila sam jedan novi dio sebe, imam toliko toga za dati toj djeci. Otkrila sam da mogu pisati za njih. Njima ne možeš varati, samo autentično!
Kolegica Anđela Ćurković Petković radimo po principu da smislimo scene, a s djecom radimo improvizacije i nastojimo da im bude to blisko, da vidimo kako će oni to doživjeti i kako to ide iz njih samih. I onda to zapisujemo, a kući još razrađujemo cijeli proces. Vole biti malo pomaknuti i vole humor, slobodni su – ma jednostavno divni. Jako su iskreni i to mi se najviše sviđa.
