Pomalo, pomalo… prikupljala je fotografije kao svojevrsnu osobnu posvetu Jadranu. Prikupila ih je za knjigu koju predstavlja u Gradskoj loži 11. kolovoza, a promociju prati i izložba fotografija, sve pod nazivom Jadran – Snapshots of Belonging.
Prođirali smo gradom s fotografkinjom, susnivačicom koncepta Tattoorroom i krajobraznom arhitekticom Mateom Leš!
Kada si osvjestila u sebi tu jednu ljubav prema našem Jadranu takvu da mu posvetiš projekt?
To se dogodilo selidbom u Zagreb, nažalost. More sam prije toga doživljavala zdravo za gotovo i cjelokupni način života na moru bilo je nešto tako normalno, a onda kad sam došla u Zagreb sam shvatila da to nemaju svi. Moja prijateljica cijele godine štedi da bi bila na moru tjedan dana. A ja… sjećam se, ispite bi rješila do 15. lipnja i onda bih po tri puna mjeseca bila na moru. To tako obično ide – tek kada nešto izgubimo krenemo to bolje cijeniti.
Ovo je tvoja prva samostalna izložba u Zadru. U Zagrebu je postavljena u Brigadi u Kaptol centru, izložbu prati i promocija knjige. Zanima me koliko si prikupljala fotografije?
Prije osam godina sam počela fotografirati svoje odlaske na more, onako, više spontano. Intenzivnije sam počela fotografirati prije 5 godina, a prošlo ljeto sam već imala ideju o knjizi pa sam posvetila cijelo ljeto fotografiranju svega ono što mi je falilo da zaokružim priču same knjige.
Zanimljivo je to što su sve fotke u knjizi u boji, a samo je jedna crno bijela završila na naslovnici. Kako to?
Ta fotka mi ima ono nešto u crno bijeloj varijanti, a super mi je ideja da je naslovnica u potpunosti suprotna onome što je unutra. U knjizi su sve fotografije u boji.
Izložba je namijenjena za sve one koji prepoznaju Jadran u sebi, tko su ti ljudi? Možda poslovnjaci koji su već imali sedam burn outa?
Jadran je posvećen svima, ali posebno lokalcima koje je možda dobro podsjetiti da živimo jedan stvarno poseban način života. Voljela bih da nauče na mojim greškama i prepoznaju ljepotu svoga doma bez da prvo odu živjeti negdje drugdje.
Čisto jedna moja perspektiva kako je ovo raj na Zemlji. Ne samo Zadar, ne samo Hrvatska nego generalno, ako imaš priliku živjeti sporiji život, imaš priliku zastati, biti u prirodi, malo se opustiti – to je stvarno rijetkost.
Mnogi to nemaju.
Uvijek ima vrimena za još ”jednu kavu i još jedan đir”, zar ne?
Sama ta činjenica da moram sjesti u auto da bi bila u prirodi, kao u Zagrebu, već mijenja stvar. Ovdje? Izađem iz kuće i na moru sam. To je prekrasno.
Suradnica na knjizi bila je tvoja kolegica Ana Lozica.
Da, ona je jedna predivna duša koja osjeća život na moru (rodom je s Korčule), poslovno surađujemo već godinama i bila je oduševljena idejom za knjigu. Preuzela je pisanje teksta i u potpunosti me oduševila njime. Ana nije mogla biti bolja suradnica na mojoj prvoj knjizi i na tome sam joj vječno zahvalna.
Na svojoj platformi radila si već preko deset godina, kako si se uspjela oduprijeti različitim poslovnim ponudama i uspjela zadržati integritet?
Nisam to ja, ne idem protiv sebe… Bilo je upita, odbila sam ih – neke stvari su non negotiable!
Što mi to imamo a da bi se moglo u nekom trenutku izgubiti?
Cijeli moj kvart Borik je neprepoznatljiv – urbanizacija čini svoje, to je neminovno, ali voljela bih da se urbanizacija odvija u skladu s prirodom i dalmatinskom kulturom. Gradnja objekata koji će služiti samo za sezonu je loš investicijski plan. Ulagati se može za sve građane, a ne samo za nekolicinu ljudi. Devastacija prostora je uzela maha na cijelom Mediteranu, baš zato što se ne cijeni priroda. Po meni bi življenje bilo luksuznije da je u skladu s prirodom.
Zadar ima 4 godišnja doba, još uvijek! Tebi je ljeto najdraže?
Da. Nekidan sam pročitala da nam je ljeto urezano kao najdraže jer smo kao mali imali tri mjeseca slobode, pa se toga rado sjećamo. To je možda istina koja za mnoge ljude više ne vrijedi jer ljeti najviše rade, ali evo, meni je ljeto i dalje ostalo najdraže godišnje doba.
Puno si putovala, gledala sam tvoje fotke na web stranici, jako su živopisne, bogate, kada si na putovanju i loviš kadrove, čime se služiš, što te okupira najviše- polaziš li od pejzaža, ili vidiš tetovaže na rukama žene u nekom selu u nekoj zemlji negdje na planeti Zemlji?
Do prije mjesec dana sam imala jedno tijelo i jedan objektiv, evo sada imam jedno tijelo i dva objektiva. Sasvim dovoljno! Kada vidim na nekom putovanju da su ljudi aktivni na ulicama i kada jasno vidiš njihov način života to me jako privuče. Ako sam negdje gdje se ne događa puno toga, okrenem se prirodi. Prije mjesec dana u Napulju sam fotografirala ljude neprestano, nisam mogla stati koliko su mi bili zanimljivi. S druge strane, na nekim lokacijama poput pustinje u Kaliforniji priroda je najbolji motiv.
U kojoj bi zemlji živjela da nije Hrvatska?
Nigdje! Lijepo je putovati, ali volim kako ovdje živimo, volim naše ljude, mogućnost opustiti se… Ne znam, možda Grčka, Španjolska, Italija, ali zašto? Tu je najlipše.
Knjiga se inače može nabaviti na web stranici Matee Leš i na nekoliko prodajnih mjesta u Hrvatskoj, poput Zadra, Rovinja, Murtera, Visa, Hvara.
