U četvrtak 7. kolovoza Zadar je nakon nešto više od pet godina u kinoteci ugostio našeg istaknutog redatelja i scenaristu – Nebojšu Slijepčevića!
S ovom nevjerojatnom personom, kandidatom za Oscara i dobitnikom Zlatne Palme, Europske filmske nagrade, Srca Sarajeva i Cesara za najbolji kratki film popričali smo uoči projekcija njegova tri posljednja kratkometražna filma – ‘’Čovjek koji nije mogao šutjeti’’, ‘’Banija’’ i ‘’Crveni tobogan’’.
Vratio bih ovu priču nekih pet godina unatrag kad smo se prvi put sreli povodom projekcije tvojeg dokumentarnog filma ‘’Srbenka’’. Momentum koji se dogodio onda, sjećam se, držao nas je u nekom minimalnom strahu s određenom knedlom u grlu. Pomalo smo strepili hoće li nas zateći kakva negativna reakcija iz publike tijekom projekcije i je li pojedincima već sam naslov filma dovoljan za rasplamsavanje kakve iskre netrpeljivosti ili mržnje pošto nažalost već dugo živimo u vremenima gdje su stvari na polju nacionalne, vjerske, rodne i rasne tolerancije otišle u totalno krivom smjeru.
Sada, pet godina kasnije, situacija je vjerojatno tim i gora. Dijeliš li to mišljenje sa mnom i da li smatraš da su tvoji filmovi postali nekakva vrsta bunta, revolta protiv negativnog tijeka svijesti u podijeljenom društvu? Jesu li, po tvojem mišljenju, te priče sad možda još i značajnije negoli onda kad si ih planirao, a na kraju i realizirao?
Pa gledaj, mislim, ja sam možda naivan malo, ali sam s druge strane u jednom pogledu i optimist. Koliko se sjećam, na toj projekciji kao ni na bilo kojoj drugoj nisam imao neki strah zato jer vjerujem da ljudi kad dođu pogledat film, može im se ne svidjet, mogu se i duboko ne slagati s njim, ali smo u nekoj komunikaciji. Znači, svaka komunikacija je dobra i to je smisao nekog društva, da komuniciramo međusobno, čak i kad se ne slažemo. Dakle, nemam osjećaj da su moji filmovi nešto posebno provokativni na taj način.
Doduše, desilo se neki dan nešto što me malo onako uzdrmalo u uvjerenjima. Naime, Petar Milat, selektor i direktor Human Rights Festivala u Zagrebu, na svojoj Korčuli je dobio batine zato što je snimao s mobitelom neke klince, koji su puštali ustaške pjesme. Znači, u trenutku kad ljudi počinju dobivati batine, zato što misle drugačije, onda je to već postaje i više nego problematično. Tu smo već izašli iz okvira demokracije.
Upravo je to nekakav strah kojeg mislim možda i dijelimo generalno jer događa se ta jedna velika polarizacija društva, pogotovo sad friško uzrokovana nekim velikim događajima poput Thompsonovih koncerata na hipodromima u Zagrebu i Sinju ili primjerice vojnog mimohoda. Ispada da su svi oni koji ne vole slušati Thompsona, neovisno o stilu njegove glazbe ili tekstovima samih pjesama, postali nekakvi neprijatelji njegovih fanova koji ga štuju kako kakvo božanstvo i koji bi sve svoje neistomišljenike rado istjerali iz države. Nije li već samo takvo razmišljanje postalo veliki problem?
Dobro, ja mislim da još nismo došli do toga kod nas. Kad gledaš Europu, kad gledaš kako su Le Pen, koja bi mogla dobiti iduće izbore u Francuskoj, AFD, koji bi mogli dobiti iduće izbore u Njemačkoj, Trump u Americi i tako dalje. Mi još uvijek nismo na jednoj tako alarmantnoj razini, no to ne znači da neće biti. Ja i dalje mislim da je određeni stupanj polarizacije normalan za demokraciju. To je poanta demokracije, da ne mislimo svi isto. Meni je zapravo glupo priča o jedinstvu i zajedništvu. To zapravo nije prirodno za ljudsko društvo.
Normalno je da ljudi imaju različite stavove. Naravno, ključ je tolerancija različitih stavova i to kod nas neki pokušavaju ugroziti i aktivno pokušavaju ugroziti, ali ja mislim da još uvijek nije ugroženo do te mjere da bi situaciju mogli nazvati katastrofalnom. Mislim da smo još uvijek u nekim okvirima gdje stvari nisu prešle granicu.
Ukratko, možemo se nadati i nekako moliti da se slučajevi ‘Milat’ ne događaju na nekoj dnevnoj razini, jer onda smo stvarno u problemu?
Pa, mislim kako je ključno kako će država u slučaju Milat sad reagirati. Hoće li počinitelji biti sankcionirani? Problem nastaje u samom trenutku. Ako država sad dopusti nasilje, tu bih rekao da smo prešli granicu, a sad smo na testu.
Malo ćemo se sad ipak odmaknuti od direktnih političkih stvari, ali naravno, pitam te sve ovo zato što se primjerice sad u kinoteku u Zadar vraćaš sa tri svoja kratkometražna filma, tematski prožeta relevantnim društvenim i političkim temama. Riječ je o novom dokumentarcu ‘’Crveni tobogan’’ i igranima – ‘’Baniji’’ i ‘’Čovjeku koji nije mogao šutjeti’’ kojeg i ne trebamo toliko predstavljati pošto su zahvaljujući pustim priznanjima gotovo svi već čuli za njega.
Naravno, i ovim putem ti još jednom čestitam na tom povijesnom uspjehu jednog malog hrvatskog filma i nekako sam uvjeren kako ti u konačnici osvojena Zlatna palma ili Cesar na polici znače puno više od jednog Oscara. (Nebojša se smješka). Međutim, zanima me, i u tim igranim filmovima, ti opet nisi otišao u samu fikciju. Oni su opet nekako našli svoje korijene u stvarnim likovima, stvarnim događajima. Igrana forma je doduše tu, ali i dalje je u njima prisutan onaj klasičan dokumentaristički pristup.
Privlače te i dalje neke teme koje bi trebale poticati na razgovor, odnosno, imaš potrebu što više ljudi upoznati s tim pričama i likovima?
Da, točno je sve što si rekao. Druga stvar je što meni kao dokumentaristu, možda nisam dovoljno maštovit, ali čini mi se da ima toliko priča koje su se stvarno dogodile oko nas, koje su bitne za ispričati. Provokativne tako da nas tjeraju na razmišljanje i na donošenje nekih preispitivanja, nekih svojih stavova. I još su pritom autentične, naše, lokalne priče koje neće nitko napraviti ni u Hollywoodu, ni u Bollywoodu. Nitko doli nas samih. Nekako mi se čini da je to najkorisniji način trošenja iz mog vremena i nekih znanja i vještina koje imam.
Je li to opet na neki način, možda je pregruba riječ ‘otpor’, vas filmaša, pojedinaca barem? Evo sad recimo imamo i Ramljaka s ‘’Mirotvorcem’’. Imali smo i Bezinovića s ‘’Fiume O Morte!’’ Znači, to su sve angažirani filmovi, jako dobro napravljeni, i što je najvažnije, dolaze stvarno konačno do masovne publike. Ljudi ih gledaju, hvale ih, kritika ih hvali.
Je li to nekakav autorski otpor, odnosno poruka društvu u kojem živimo, samim vlastima da moraju konačno početi reagirati na neke probleme? Da ne mogu zažmiriti, ono što smo I prije kroz razgovor spomenuli, da moraju i djelovati?
Paa.. dobro, gledaj. Poruka vlastima…? Ne razmišljam tako kad radim film. To ne znači da mislim nešto predobro o našoj vlasti, ali mene zanima publika, i uspjeh, recimo, Ramljaka, Igora Bezinovića, pokazuje zapravo da publika želi te nekakve autentične, lokalne priče koje se bave nečim što je naša stvarnost. Znači, po fantaziju idu na Netflix, ne?
Kad gledaju hrvatski film, žele nešto što je onako čvrsto ukorijenjeno u stvarnosti i grubu realnost. Grubu realnost, zato što je to ono što im određuje život. Neki su sad primjerice zbunjeni tom dominacijom dokumentarnog filma na minulom festivalu u Puli, ali ja mislim da je ta dominacija vrlo jednostavna zato što se igrani filmovi bave, nažalost, većinom nerelevantnim temama.
Znači, ono, žao mi je što nije netko snimio igrani film o Reihl-Kiru. Ja sam uvjeren da bi taj igrani film sjajno prošao i kod publike, i Puli kod žirija. Igor Bezinović je sa D’Annunziom otišao na pola puta do igranog filma tako da već i kroz taj hibridni model dokumentarnog i igranog filma možemo pričati o jednom nevjerojatnom uspjehu. Ja mislim da svi radimo ono što nam se čini da je bitno i što se čini publici da je bitno. Publika reagira na to pozitivno, a sad, kako će vlast na to reagirati, na to ja nemam utisak.
Osobno mi se sviđa mi taj tvoj stvaralački prijelaz. Je li to bio nekakav logičan slijed da se iz dokumentaraca sve više prebacuješ u vode igranog filma? Prvo kratka forma, a sad u planu imaš i dugometražnu adaptaciju romana Kristiana Novaka – ‘’Črna mati zemla’’. Znači, ovaj put malo ideš u fikciju, nisu stvarni likovi, ali je glavni lik, ajmo to reći, dosta stvaran?
To i jest roman koji je djelomično baziran na stvarnom iskustvu. Znači, on je opet duboko utemeljen u realnosti. To mu je najveća, mislim, jedna od najvećih kvaliteta.
Da li to smatraš nekim izazovom? Što želim s tim pitati? Svjedočimo naime sad već jednom duljem ‘zlatnom’ periodu u kojem, počevši od tvoje ‘’Srbenke’’ pa sve do Ramljakovog ‘’Mirotvorca’’, u hrvatskim filmskim okvirima dominira dokumentarni film. Tu su još dakako i Goran Dević, Igor Bezinović i brojni drugi. Imamo tu postojanost, njegujemo bogatu tradiciju dokumentarnog filma i iz godine u godinu u kina izbacujemo izvanredne filmove. Ali opet, vezano uz domaće igrane filmove, a sad ne pričam o tipičnim konzumentima Netflix sadržaja već prosječnim gledateljima koji vole otići u kino, prolazimo kroz jedan te isti problem u kojem većina njih tvrdi da su im naši filmovi zamorni, s preteškim temama i da im jednostavno treba nešto drugo.
Da li se slažeš s njima, odnosno, misliš li da bi neki igrani film zbog određene teme mogao imati bolji odjek kod publike od ovih koji im se čine napornima za gledanje?
Ne, mislim da je ključno da ljudi osjete da ih se film na neki način tiče. Znači, da je to, da je nešto što im je bitno. I kod nas je jako bitna ta, ne samo kod nas već svuda, ta usmena predaja. Predaja, odnosno, komentari koji se šire. Znači, opet velim, na papiru primjerice, ‘’Fiume O Morte!’’ izgleda kao nešto što neće nitko gledati. Kaotičan film koji se bavi bizarnom epizodom iz riječke povijesti od prije sto godina. Mislim, to na papiru ne izgleda kao blockbuster, ali je to na kraju ispao jer je napravljen pametno, dobro i duhovito. Mislim da je bitno da su teme društveno relevantne na neki način jer, ako se primjerice želiš baviti pričama o odrastanju, kao i buđenjem seksualnosti, to je rađeno već toliko puta da moraš stvarno biti strašno originalan, napraviti nešto izvanserijski. Moraš imat neki potpuno novi pristup, a to je vrlo teško postići da bi bio zanimljiv publici. Nažalost, jako puno se naših filmaša uhvata tema koje same po sebi nisu loše, već su toliko puta već obrađene i to od strane nekih fantastičnih svjetskih autora. I sad se pitaš zašto bih gledao još jedan film na tu temu, a s druge strane im ispred nosa prolaze neke teme gdje čak možeš izazvati veliki interes i s prosječnim filmom. Ponavljam, igrani film o Reihl-Kiru bi sigurno bio strašno gledan, čak i da nije vrhunska kvaliteta. To je tako. Tako je primjerice bio gledan grozni film o Anti Gotovini, ali opet su ljudi bili znatiželjni.
Gledajući neke naše filmove, možda ćeš se složiti, možda i ne, imamo sada nekakvu pozitivnu liniju naslova koji osvajaju nagrade, a imaju i odlične reakcije publike. Lerotićevo ‘’Sigurno mjesto’’ je također izvanredan film koji se tiče jedne jako značajne teme danas….
Recimo, to je primjer filma u kojem je stvarno postojan neki novi pristup jednoj temi o kojoj se puno radilo, ali on je našao nešto svježe, autentično. Mislim, što je vrlo iskreno i to je kvaliteta koja stvara razliku.
Imaš li želju u nekoj široj perspektivi možda otići u nekakve žanrovske vode? Da li uopće voliš takve filmove? Ne znam, triler, krimić, horor koji je iznimno popularan, a opet služi kao izvanredna platforma za promicanje nekih dubljih ideja?
Gledam puno, naravno, to mi je posao. Meni se čini da je čisti žanr primjer toga isto polja koja su jako puno izorana. Tako da tu se isto nema puno za ponuditi, ali mislim da elementi žanra, kao … moj film ‘’Čovjek koji nije mogao šutjeti’’ ima te elemente žanra, režijske. Znači, ja uzimam i žanrovski element kada sam rješavao, gledao kako riješiti neke scene.
Svaki film, znači, mislim da… način na koji ja radim, ja ću u svakom filmu koristiti neke elemente određenog žanra. Znači, neke režijsko rješenje zato što postoji razlog zašto neke stvari opstale, kao stilski postupci zato jer funkcioniraju.
Meni je bitno kod svakog filma da je gledljiv, što god to značilo. Znači, ono, može biti spor kao ‘’Srbenka’’, ali mora te nekako uvući radnju. Ja nisam ljubitelj onoga što u šali zovemo ‘smor’ filmovi. Filmovi koji, ono, zahtijevaju angažman gledatelja. Mislim da mi kao autori moramo gledatelju izaći u susret. I ja isto imam doma jednog testnog gledatelja za filmove koji su primjereni njegove dobije dobi. Testni gledatelj koji ima 7 godina. (Smijeh). Znači, ako on uspije odgledat moj dokumentarac u 25 minuta, to je, dobar znak. (Smijeh).
Vjerujem kako ti je cijeli ovaj uspjeh vezan uz ‘’Čovjeka koji nije mogao šutjeti’’ mnogo olakšao put prema, nekim novim projektima, možda i međunarodnim suradnjama. Je li to i ona najveća nagrada od svih, spoznaja da taj put prema novim projektima sebi možeš otvoriti daleko lakše i brže nego što bi to bilo da nema nagrada?
Sigurno. Pazi, meni se desilo u životu nešto što se može smatrati kao jedan veliki zaokret u nekoj zreloj dobi, rekao bih tako, ne staroj, ali, ono, prema igranom filmu koji se ne bi dogodio bez nekog iznimnog uspjeha, i taj se iznimni uspjeh dogodio s tim kratkim filmom koji mi je sad otvorio neka vrata koja obično otvaraju neki puno mlađi otvaraju.
Ne očekuje se da ih otvori neko koji je prošao već jedan dio života kao ja. I to mi je sad uzbuđenje jer što možeš više tražiti u životu od novih iskustava? Dugometražni igrani film, svakako. To mi je izazov, ono, nevjerojatan. Imam pozitivnu tremu, kao da radim prvi film u životu, znaš, i to je sve dobro, tako da…
