Strip 'Cure' Hane Tintor ne predstavlja samo priču jedne generacije, Cure su priča urbanih djevojaka cijeloga svijeta! Nasmijat će vas do suza, ali i natjerati na razmišljanje o autentičnim ženskim odnosima
One su u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima. Muče ih ljubavni odnosi, kako da komuniciraju, koje su ispravne vrijednosti. Zbunjuje ih i frustrira nametnuti život s instagrama.
Vesele se silnim malim stvarima i sretne su ako im dostavljač slučajno zabunom dostavi suši, oduševljene su kada dođe ljeto i idu na plažu, no na moru opet se opterećuju time kako izgledaju.
One su Cure, a nacrtala ih je i u svakodnevnim situacijama ulovila Hana Tintor.
Bio je to idealan povod za razgovor s ovom zanimljivom umjetnicom čije ilustracije krase slikovnice, kampanje, surađivala je s UNICEF-om, Financial Timesom, Podravkom, brojnim udrugama i plemenitim akcijama.
Zagrebačka ilustratorica Hana Tintor svojim radovima u ciklusu Cure objedinjene u knjizi u nakladi Fraktura opisuje situacije koje su nam svima nekako bliske, i to na topao, neposredan, duhovit i za nju karakterističan način.
Strip-epizode koje ćete čitati, proživljavati i dijeliti sa
svojim curama. 
Jesi li bila ona mala koja crta (umjesto da “radi nešto pametno”)?
Srećom su svi oko mene, uključujući roditelje, mislili da je i crtanje pametno pa smo zajedno crtali.
Tko ili što je za tvoj profesionalni put bilo značajno, kada se osvrneš unatrag?
Svakako mama i tata, koji dakle nisu mislili da je crtanje neisplativ smjer ili da moram raditi “nešto pametnije”. Uvijek su me podržavali u izborima i savjetovali u odlukama i mislim da je to iznimno važno za izgradnju samopouzdanja za bilo koju profesiju.
O kreativnom izražavanju, pričanju priča i improvizaciji od četvrte do šesnaeste godine učila nas je i Natalie Murat Dean, naša voditeljica lutkarstva u ZKM-u. Obožavala sam izrađivati lutke i odnedavno me opet privlači oblikovanje koje nije samo na papiru.
Na Studiju Dizajna to je bio moj mentor Nenad Dogan, koji mi je dozvolio da u svaki projekt guram crtež i naučio me kako da ga i opravdam, a na studiju u Engleskoj to je bio moj profesor i ilustrator Jim Butler.
Osim njih, direktni utjecaj na mene bio je i ilustrator Dominik Vuković, koji me kroz prijateljstvo naučio koristiti neke nove alate i otkrio ljepotu promatranja i crtanja u blokić.
A prije svega toga, animirani serijali Adventure Time i Regular Show koje bih gledala svako jutro prije odlaska u srednju školu, imali su utjecaj na moje prve eksperimente i estetiku u ilustraciji.
Cure su moje prijateljice koje muče problemi koji nisu toliko strašni, ali ipak postoje. Muče ih i pitanja o odrastanju i odnosima, a zbunjuje ih stvaranje druge stvarnosti na socijalnim mrežama.
One su moje prijateljice koje se međusobno poznaju samo s mojih rođendana.
Sa svakom od njih provodim vrijeme na drugačiji način i za svaku od njih veže me neka druga povijest.
S nekima sam imala kratko i intenzivno prijateljstvo koje se razvodnilo, a s nekima je postojeće od sedme godine naših života.
Bez obzira na to, sa svakom su postojali trenuci koji su mi bili važni i zato sam ih odlučila crtati i napraviti vječni podsjetnik.
Cure su zbirka dokumentarnih grafika naših trenutaka, koju su, sasvim slučajno, ispali univerzalnima!
Tvoje ilustracije nekako su zaigrane, bombice, pogađaju, u Dalmaciji bi rekli, u sridu. Kako održavaš/zadržavaš dijete u sebi?
Hahah, hvala! Na ovo pitanje mi je bilo puno lakše odgovarati nekad u dvadesetima. Sad, u 33. godini više stvarno ne znam. Moj je tata uvijek ostao blesav i zaigran, valjda naprosto ima takvih ljudi, koji se uozbilje samo za onda kad je potrebno. Pokušavam biti maksimalno iskrena prema sebi, odvojiti vrijeme za glupiranje, ne shvaćati se preozbiljno. Nekad mi uspjeva, nekad baš i ne. Crtanje za sebe je definitivno kanal kojim se vratim u nekakvo “čisto” stanje, bez namjera i promišljanja, problema i opterećenosti.
Imaš li neku Svaštaru gdje se nalaze neke tvoje ideje, koje trebaju odležati da dođeš do ilustracije koja te osobno zadovoljava, kad kažeš – to je to!
Imam svaštaru (sviđa mi se naziv za to) u kojoj je hrpa ideja i čekaju da ih uopće počnem vizualizirati. Nekad mi pogled na Svaštaru uzrokuje neki loš osjećaj, strah ili nemogućnost da pronađem dovoljno vremena i energije da realiziram te ideje.
Najdraže mi je kad odvojim vrijeme i bez puno planiranja krenem raditi, pratim neke stare ideje koje u procesu dobiju novi oblik i poantu – takve odmah završe sa “to je to”.
Kako su, za tebe osobno, društvene mreže promijenile način na koji prezentiramo umjetnost?
Ja sam generacija koja je uz društvene mreže odrasla, a pokazivanje ilustracija na društvenim mrežama donijelo mi je prve angažmane, a onda i ozbiljnije poslove.
Na društvene mreže danas gledam kao na nužno zlo, a da se ne bavim ilustracijom, ne bih ih koristila.
Svaki umjetnik sam odlučuje kako će prezentirati svoj rad, ali reakcije na njega ne može kontrolirati – bilo to u galerijama, na portalima ili instagramu.
Je li AI stvarna zamka kreativcima i umjetnicima, kako gledaš na taj fenomen općenito?
Ne bih ga nazvala fenomenom, mislim da postoji veliko sivo područje nedefiniranih izvora koje onda AI koristi. Bilo bi mi grozno da netko moj rad iskoristi za “svoj” rad, u bilo kojem obliku. Ja ga ne koristim i ne zanima me, u meni još uvijek postoji nekakav otpor, ali sam sigurna da ako ga se koristi moralno i etički korektno, može biti od pomoći.
Vidiš li se i dalje u animaciji?
U svijetu autorskog animiranog filma ne, ali u drugim oblicima animacije svakako!
Cure Hane Tintor nisu samo priča jedne generacije, one su priča urbanih djevojaka cijeloga svijeta. Paradoksalno, u vremenu kada je sve dostupno jedinim klikom, sve je postalo udaljenije nego ikada, a Cure nam u taj svijet distance donose vedrinu susjedstva, smijeh i suze radosnice.
Hana Tintor na Instagramu:
