Josip Duiella, filmski, televizijski i kazališni režiser, nakon 40-godišnjeg života i rada u Italiji, odlaskom u mirovinu vratio se u rodni Zadar. Danas vitalni 70-godišnjak, kao najmlađi režiser ušao je u svijet filma već sa 19 godina. Počevši kao crtač u Zagreb filmu, brzo je prešao na zagrebačku televiziju, s koje je otišao u Rim gdje postaje jedan od najcjenjenijih režisera igranih filmova i na tv-postajama od RAI-ja do Vatikanske televizije.

Već sa 14 godina u Zadru ste osnovali svoje kazalište u kojemu ste bili i redatelj. Što vas je, tako rano, privuklo kazalištu?

- Vrlo sam rano počeo odlaziti u kazalište i kino. Kazalište je bilo mjesto u kojemu se moglo biti kralj, car, i pritom zaboraviti siromaštvo u kojemu sam živio. Netko mi je poklonio knjižicu "Uputstva za mlade redatelje" koja je pokrenula moje snove. U mom kazalištu igrali smo ozbiljne predstave poput "Hasanaginice" s kojom smo gostovali po mnogim mjestima zadarskog zaleđa. Istodobno sam i statirao u kazalištu, što mi je tijekom srednjoškolskog obrazovanja bio i izvor zarade, uz rad u tiskari i knjižari. U svemu sam imao veliku očevu potporu koji je bio prekrasna osoba velikog senzibiliteta.

Režiser sa 19 godina

U "Filmskom vjesniku" objavljivali ste karikature već kao 15-godišnjak.

- Objavljivao sam ih pod pseudonimom "DuPin". Nakon srednje škole zaposlio sam se kao crtač u Zagreb filmu gdje sam od 400-tinjak kandidata ušao među 16 primljenih. Nisam bio ljubitelj rada u crtanom filmu, zanimao me film, i čim se otvorila Filmska škola upisao sam se iako sam već bio asistent režije Dušanu Vukotiću i Vatroslavu Mimici, a režirao sam i četiri filma za američku tv. Jedan od njih, "Slučaj tužnog gondolijera", dugo je na top-listi od sto filmova bio na 13. mjestu gledanosti. Tada me je Walt Disneyjeva produkcija pozvala da dođem raditi u SAD, no, nisam dobio vizu od Američkog veleposlanstva u Rimu.

Nakon manje od godinu dana rada u Zagreb filmu pozvali su vas na televiziju.

- Najprije sam bio asistent i vrlo brzo postao najmlađi režiser u tadašnjoj Jugoslaviji, a često sam sam montirao svoje filmove. Uz mnoge režije bila je i popularna serija "Mendo i Slavica", uveo sam i 45-minutnu emisiju o kulturi nazvanu "Panorama" u kojoj su, osim naših, sudjelovali i brojni svjetski kulturni umjetnici. Radeći na televiziji nisam napustio Zagreb film gdje sam režirao "Obračun u muzeju voštanih figura" iz poznate serije o inspektoru Maski. Po scenariju Jure Kaštelana napravio sam dokumentarni film "Konji od čelika i svjetlosti", kojega su zabranili. Taj me film koštao puno: zabranjen mi je rad u javnim ustanovama, završio sam i u zatvoru.

Prekinuta vam je karijera, napustili ste zemlju i opet počeli ispočetka.

- Otišao sam u Italiju, godinu dana proveo sam u izbjegličkom logoru u Capui i dobio politički azil. Nakon izlaska iz logora bilo je najteže opet početi od nule, jer su se izjalovila i pokazala lažna obećanja talijanskih producenata koje sam prije sretao na raznim festivalima. Otišao sam u Švicarsku na TSI televiziju, nakon godinu dana vratio sam se u Italiju na poziv producenta Dina de Laurentiisa za jednoga od brojnih asistenata režije u filmu "Biblija". Potom sam radio na RAI-ju i na mnogim drugim tv-postajama. Prvi film bio je "Nas dvoje", potom "Sutra ćemo biti bogati i pošteni" i dr.

Kazalište prva ljubav

S nekoliko ste ostvarenja ušli u povijest talijanske televizije. Snimka "Petruške" Igora Stavinskoga pokazuje se na filmskim školama kao primjer režije koncerata.

- Na početku same televizije u boji prvi sam snimao u tehnici chroma key i to 12 jednosatnih glazbenih emisija za djecu "Aventure di Prezzemolino". Godine 2000. kao glavni režiser RaiSat Albuma uveo sam i stereofoniju, što je bilo jako važno u prijenosima velikih koncerata, koji su mi bili najdraži. Volim režirati i prijenose kazališnih predstava, ipak je kazalište bilo moja prva ljubav. Mislio sam da ću se povratkom u Zadar upravo kazalištu najviše posvetiti iako sam imao i poziv za rad na Hrvatskoj radioteleviziji.

Hoćete li raditi u zadarskom kazalištu koje tek odnedavno opet ima ansambl?

- Možda sam u Rimu stekao poneke "krive" navike, jer uvijek su mene pozivali, nikad nisam nigdje molio niti se gurao ni u kazalištu niti na filmu niti na televiziji. Zadar je "veliki" grad u kojemu, možda, niti ne znaju da postojim.

Je li moguće da se u ovoj sredini, ali i u Hrvatskoj, ne prepoznaje čovjek takva formata i iskustva?

- Možda ljudima na odgovornim mjestima televizije ili kazališta smetaju osobe koje nešto više znaju o tom poslu, pa postoji određeni strah od takvih. Vjerojatno, ne govorim o svom talentu, nego o iskustvu i priznatom radu, to izaziva neku vrstu straha. Imao sam poziv iz riječkog kazališta (od pok. Galiana Pahora), iz Rima ne prestaju ponude, ali ja bih volio raditi u Zadru, zašto svom rodnom gradu ne bih pružio ono što znam.

Zar zadarske televizije nisu pokazale zanimanje za vas?

- Vjerojatno misle da ih nisam dostojan, jer što im može pružiti čovjek sa "samo" 50 godina televizijskog iskustva, vjeruju da već sve znaju! Jedno sam vrijeme bio umjetnički direktor na velikoj privatnoj talijanskoj televiziji Teleregione gdje su me i te kako trebali. Iako vlasnik nije ništa znao o samoj televiziji i brkao je pojam scenografija sa koreografijom, ipak je imao potrebu za stručnjacima i profesionalcima.

Za svoj ste rad, osim u Italiji, dobili i brojne međunarodne nagrade.

- Posebno mi je draga nagrada iz San Diega za najbolji dokumetarni film o vatikanskim muzejima u kojoj je osim za režiju bila i nagrada za umjetničku fotografiju.

"Što je s mojom Hrvatskom?"

Pune 23 godine radili ste u Vatikanu kao Papin režiser. Kako je došlo do tog angažmana?

- Godine 1983. režirao sam tv-prijenos jednog događaja u Palači sportova u Rimu. Ivan Pavao Drugi došao je osobno u naša reportažna kola da mi zahvali na izvrsnom prijenosu, a potom je uslijedio poziv da radim za Vatikan. Zapitao me odakle sam, odgovorio sam mu da sam izbjeglica iz Jugoslavije. "I ja sam isto izbjeglica iz Poljske. Znači, jednaki smo", rekao je Papa.

Mnogo ste toga napravili u Vatikanu.

- Kao glavni režiser na Vatikanskoj televiziji imao sam slobodu raditi sve što sam želio. Osim velikih koncerata u Dvorani Pavla VI., do koncerata u basilici Sv. Petra, poput Mozartova "Messe dell'incoronazione" pod ravnanjem Herberta von Karajana, kojim je Mozart prvi put "ušao" u Vatikan (njegova glazba dotad nije izvođena u crkvama), do koncerata najvećih svjetskih filharmonija u basilikama. Zatim filmovi "24 sata u Vatikanu", Vatikanski muzeji, Vatikanska biblioteka, "Stotinu helebarda za Papu" i mnogi drugi, od kojih sam neke poklonio HRT-u.

S Papom ste bili i na njegovim brojnim putovanjima po svijetu. Kakav je dojam ostavio na Vas?

- Ivan Pavao bio je iznimno kulturna osoba, načitana, s bogatim kulturnim backgroundom. Usto, vrlo ga je zanimala Hrvatska, i često bi me pitao: "Što je s mojom Hrvatskom?", a razgovarali smo na hrvatskom. Bio sam s njim na 30-ak putovanja snimajući filmove o njemu. Za snimanja filma o njegovu posjetu Zagrebu ubacio sam i informaciju o bombardiranju Zadra koja je postigla veliki efekt u talijanskoj javnosti.

Odlaskom u mirovinu niste prestali raditi, pišete scenarije i za kazalište i za film.

- Moj život je bio moj posao. Nimalo ne žalim zbog toga, naprotiv, sve bih ponovio. Često se pitam jesam li sve to sanjao? Zapravo, živio sam svoj san. Osim što bih još volio režirati, htio bih na nekoj školi predavati filmsku režiju i montažu koju sam uz kolege i poznate "oskarovce" (Vittorio Storaro i Roberto Forges Davanzati) predavao u Tuscaniji na američkoj filmskoj školi. Držim da bih mlađim generacijama imao što prenijeti.