Mr. sc. Maja Mamula i Ivana Dijanić Plašić dipl. psiholog dolaze iz centra za seksualna prava Ženska soba iz Zagreba te sudjeluju u projektu Seksualnost adolescenata koji se provodi u Zadarskoj privatnoj gimnaziji s pravom javnosti. Projekt uključuje niz radionica koje će se raditi sa učenicima gimnazije, a javnosti i struci je predstavljen u GKZD na predavanju pod nazivom Seksualno nasilje u školama.

Možete li ukratko definirati seksualno nasilje?

Maja Mamula: Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji to je bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakterizira ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti ili života žrtve i njoj bliskih osoba. Nekakvi primjeri seksualnog nasilja u školama idu od neželjenog dodirivanja žrtve do silovanja. No, prisutno je i verbalno nasilje, poput odbacivanja i komentiranja, pa do izmanipulirane seksualne aktivnosti, kada se žrtvu lažima, prijetnjama i neprestanim pritiskom navede na seksualnu aktivnost.

Koliko je rasprostranjeno seksualno nasilje u Hrvatskoj?

M.M.: Seksualno nasilje je zločin sa najvećim proporcijama tamnih brojki, odnosno na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15 - 20 neprijavljenih. Prošle godine je u Hrvatskoj prijavljeno 114 djela silovanja, dok je u našem istraživanju iz 2005. 17% žena izjavilo da je doživjelo silovanje ili pokušaj silovanja. Prema istraživanjima koja su rađena u Hrvatskoj 6% studentica je doživjelo teže oblike, a 35% lakše oblike seksualnog uznemiravanja. Isto tako, 55% studentica je doživjelo neželjene seksualne primjedbe i ponude, dok je 26% njih doživjelo neželjene dodire tijela.

Zašto se veliki broj djela seksualnog nasilja ne prijavi?

M.M.: Razlozi su višestruki. Prvo tu je nepovjerenje i strah od policije i institucija, mi u Ženskoj sobi smo upoznati s činjenicom da se u brojnim slučajevima sa žrtvama seksualnog nasilja neprimjereno postupalo od strane nadležnih institucija kao što su policija, Državno odvjetništvo i medicinske ustanove. Tu je i strah od počinitelja i nedostatak informacija o mogućoj pomoći i službama pomoći. Ono što je kod nas nažalost jako prisutno je stigmatizacija i strah žrtve nasilja od reakcije obitelji i prijatelja.

Kako roditelji i prosvjetni radnici mogu prepoznati žrtve seksualnog nasilja među djecom i mladima?

M.M: Postoje fizički, psihički i indikatori u ponašanju. Fizički bi bili krv na odjeći, potrgana odjeća, ozljede na tijelu, problemi sa hodanjem ili sjedenjem, odlaskom na WC, bolovi i svrbež genitalija i slično. Najčešći psihički indikatori su stalne pritužbe na npr. nesanicu, glavobolju i druge somatske smetnje koje nemaju opravdane fizičke razloge. Žrtve seksualnog nasilja mogu imati autodestruktivne ideje i sklonost suicidu, te izrazit strah od muškaraca. Promjene u ponašanju koje prate žrtve seksualnog nasilja su delikventno ponašanje, skretanje pažnje na sebe, seksualna agresivnost, loše ocjene i izostanci sa svih školskih aktivnosti.

Što učiniti ako saznate za slučaj seksualnog nasilja ili vam se mlada žrtva obrati za pomoć?

M.M. Kao prvo, treba ostati miran i ne stvarati strah i paniku. Prema žrtvi treba kreirati atmosferu povjerenja i privatnosti te ne procjenjivati iskustvo, događaj i sudionike. Žrtvi treba objasniti kako je ispravno što vam se želi povjeriti i da proživljeno nasilje nije njihova odgovornost. O samom događaju odgovorna osoba, ako nije roditelj, dužna je upoznati roditelje mlade osobe, Centar za socijalnu skrb, ravnatelja/cu škole, policiju ili Državno odvjetništvo i liječnika, a preporučuje se obavijestiti i Ured pravobraniteljice za djecu.

Možete li komentirati incidente koji se se zadnjih dana dogodili među školskom djecom, poput slučaja samospaljivanja učenika ili učenice iz Zadra koja si je prerezala žile? Imaju li ti incidenti možda veze sa seksualnim nasiljem?

M.M: Nisam sigurna da se ti slučajevi mogu povezati isključivo sa seksualnim nasiljem. To su u svakom slučaju mlade osobe koje imaju vrlo konkretne probleme i patnje zbog kojih su se odlučili na takva djela. To bi povezala sa općim stanjem u društvu, odnosno ti događaji su nekakv odraz društva. Kod nas je prisutan jedan opći osjećaj beznađa i pesimizma i mislim da se to manifestira i kod mladih ljudi, u najtežim slučajevima i na drastične načine.

Ivana Dijanić Plašić: Ja mislim da je zadnjih nekoliko godina jako potencirano nasilje protiv djece protiv mladih i stoga je pozornost javnosti i medija više usmjerena prema toj problematici. To je u jednu ruku pozitivno, jer sada na površinu isplivavaju događaji koji su prijašnjih godina ostajali skriveni.