Kada smo 2005. osvojili prvenstvo na licima ljudi vidio sam suze radosnice, toliku sreću nikad u životu nisam osjetio

Postoji li ijedan Zadranin, o navijačima košarkaškog kluba Zadar da i ne govorimo, tko ne zna za Jubyja? Uvjereni smo da takvih nema.

Momak koji je već četvrtu sezonu u Gradu košarke, koji je sve ljubitelje košarkaške igre osvojio svojim ogromnim srcem, velikom željom za pobjedom, za koju se bespoštedno stavlja u funkciju svoje momčadi ne gledajući vlastitu statistiku, za čitatelje ezadar.hr progovara o sebi, svom djetinjstu i obitelji, svojim ambicijama, ljubavi prema Zadru...

Znamo da ste rođeni prije 26 godina u Clevelandu, što nam možete reći o svojem djetinjstvu, kako ste uopće počeli igrati košarku?

- U djetinjstvu nisam ni volio košarku, više sam volio glazbu, radije sam svirao klavijature, bubnjeve i pjevao. Ali kako su moj otac i brat William bili košarkaški nastrojeni i ja sam se polako pronašao u košarci. U srednjoj školi mi je otac bio trener, igrao sam i sa starijim i sa mlađim bratom Demetiusom budući da smo svi po dvije godine razlike.

Igrali ste na Sveučilištu Miami, kako je prisjetiti se tih dana?

- Studentski dani bili su mi stvarno najlijepši, studiranje u Americi puno je drukčije nego u Europi. Što se tiče košarke, na studiju, i tu je velika razlika. Tim je tamo puno važniji, ne želim time obezvrijediti ove momke ovdje, ali tamo je momčad funkcionirala kao obitelj, vladalo je veliko zajedništvo, a pobjede su dolazile najčešće kao plod kemije u momčadi. Naravno, tamo se nije igralo radi novca, jedini cilj bio je osvojiti prvenstvo.

Priča se da se ženite uskoro, hoće li to ikako promijeniti vaš košarkaški put?

- Ne vidim kako bi to moglo utjecati na košarku. Brak vidim kao božji blagoslov, pronašao sam ženu koja me čini sretnim i normalno je da želim stvoriti svoju obitelj. Htio bih da ljudi shvate da ja nisam više isti Juby Johnson kao prve sezone u Zadru, došao sam sa 22 godine i bio sam samac, sad imam 26 godina i puno sam se promijenio, ozbiljniji sam.

Nećemo slagati ako kažemo da ste jedan od omiljenih, ako ne i najomiljenijih igrača Zadra među navijačima, je li takav bio slučaj i na sveučilištu?

- Ne znam baš (smijeh), ima još igrača koje publika voli. U Miamiju su isto jako me voljeli, kad se prisjećam tih dana imam samo lijepe uspomene. Stvar kod mene je da sam ja do ovoga došao od ničega, nitko meni ništa nije poklonio, za sve sam se morao sam izboriti. Ljudi su to prepoznali kod mene i vjerojatno me zato vole. Godinu, dvije možeš zavarati ljude, ali kad si negdje četiri godine ljudi prepoznaju tvoje stvarne kvalitete. Ja svakoga poštujem, rukovat ću se sa predsjednikom jednako kao i sa skitnicom na cesti, ne osjećam se niti bolji niti gori od ikoga drugog, možda samo drukčiji.

Koja je Vaša košarkaška ambicija? Biste li voljeli zaigrati u Euroligi ili čak NBA-u?

- Ne bih htio da ovo ispadne klišej, ali ovo je moja NBA liga, moj cilj je pomoći Zadru da uđe u Euroligu, znam koliko je svima bitno da Zadar ponovo zaigra na toj razini i znam da to ovi ljudi zaslužuju. Zato kad igram dajem apsolutno sve od sebe da bih jednog dana kada se vratim u Zadar mogao biti ponosan na ono što sam ostvario sa svojom momčadi. Naravno, cilj je i osvajanje prvenstva, svake godine.

Biste li razmotrili hipotetsku ponudu Cibone?

- Nikad čovječe! Znam da su neki igrači Zadra i Zadrani otišli u Cibonu, i ja im to ne zamjeram, ima tu super momaka, ali to je njihova odluka, njihov život. Ja to ne bih mogao, osjećam nešto jako što me veže uz Zadar i to nikad ne bi uzeo ni u razmatranje.

Pratite li NBA Ligu? Koja je Vaša omiljena momčad?

- Jako sam blizak sa Le Bron Jamesom, prijatelji smo, on i moj brat dugo su igrali zajedno, a ja im se pridružim na igralištu svako ljeto. Cleveland je super, Le Bron je strašan igrač. Ipak, ja preferiram Boston Celticse, i to zbog Kevina Garnetta. Taj igrač me fascinira i s njim se mogu poistovjetiti. Njegova ljubav prema igri je velika i ima pravi pristup, ne voli gubiti i uvijek stavlja momčad ispred sebe. Sjećam se da je rekao da mu ništa ne znači 20 koševa i 10 skokova po utakmici ako momčad gubi. To mi se sviđa. Ja vam nikad neću grantirati da ću zabiti 20 poena ili da ću zaustavit nekog igrača, garantiram samo da ću uvijek dati sve od sebe da moja momčad pobijedi. Košarka nije tenis, kolektivni je sport i igra se za ono što piše na prednjoj strani dresa, a ne stražnjoj.

Spomenuli ste da ste prijatelj sa Le Bron Jamesom, zna li James za Zadar?

- Zna da igram u Hrvatskoj (smijeh) , gledajte, dobar sam ja još sa puno NBA zvijezda, ali kakva mi korist od toga, nije to nešto s čime bi se hvalio, to su normalni dečki poput mene. Le Bron je iz Clevelanda i normalno je da se s njim najčešće srećem, u srednjoj školi je često znao i prespavati kod nas doma. On je sad velika faca, ali to u našem odnosu ne mijenja ništa.

Svojevremeno se spominjao dolazak vašeg brata u Zadar, je li tu bilo istine?

- Moj mlađi brat je tek sad završio studij, dakle nije bilo šanse za takvo nešto. A kad je stariji brat igrao košarku ja još nisam bio u Zadru, tako da je to bila čista izmišljotina. Inače Demetrius je zaista vrhunski play, posljednju sezoni na sveučilištu Indiana imao je prosjek od 10 koševa uz gotovo 7 asistencija po utakmici. Mogao bi postati strašan igrač.

- Možete li izdvojiti pet najboljih igrača s kojima ste igrali u dresu Zadra?

Carl English, taj momak definitivno zaslužuje biti u prvih pet, jest da je šutirao puno, možda i previše, ali je uvijek tako žarko želio pobjedu. Zatim, Marko Banić, čim sam došao u Zadar i odradio nekoliko treninga rekao sam si: ''Ovaj dečko neće još dugo biti tu'' - njegov pristup treningu i rad su stvarno bili za primjer. Ne smijem zaboraviti na Kyle Hilla, ubojit igrač, on i Banić bili su strašan tandem.

Četvrto ime će vas sigurno iznenenaditi, riječ je o Andreu Pattersonu, žao mi je što ga niste imali prilike vidjeti kako stvarno igra, odličan košarkaš, došao je u već posloženu ekipu i nije se baš pronašao, šteta. I naravno, tu je kao peti Todor Gečevski, on je izuzetan radnik, iskren i pošten čovjek, odlično radi svoj posao i ima moje veliko poštovanje. Kada su mi nudili kapetansku traku, rekao sam: ''Nema šanse dok je Todor u ovoj ekipi !'' Naravno, bilo je tu još sjajnih igrača, nadam se da moj izbor neće nikog naljutiti (smijeh).

Promijenili ste i dosta trenera za ove četiri godine u Zadru? Možete li malo prokomentirati njih?

- Da, zaista puno. Mislim da su bila petorica, ako računamo Denisa (op.a Pleslić). Gledajte, ja nemam apsolutno ništa protiv nijednog trenera dok on stoji čvrsto uz svoju momčad i dok preuzima odgovornost. Primjer za takav stav definitivno je Ruddolf Jugo. Svaki put kad bi odigrali loše ili izgubili, on bi preuzeo odgovornost na sebe i rasteretio igrače. Ne kažem da je on bio najbolji trener, ali ta njegova ljudska veličina jako mi se svidjela i to poštujem.

U svakom slučaju, u Zadru nije lako ni treneru ni igračima, svi vole košarku i svi bi nešto po svome, granica između totalne euforije i depresije je jako tanka, možete li to prokomentirati?

- Kad dolaziš u Zadar moraš znati da to nije bilo kakav klub i bilo kakav grad. Mislim da tu ne može igrati i trenirati baš svatko, velik je pritisak, trebaš biti mentalno stabilan da bi uspješno igrao. Meni tu možda i pomaže što ne razumijem baš sve na hrvatskom, ali poruku publike uvijek shvatim, nije teško procijeniti kada su nezadovoljni.

Promijenio bi samo jednu stvar kod zadarske publike, volio bih kada bi mogli shvatiti da i mi kao i oni imamo loše dane na poslu, jer košarka je nama baš to - posao. Ne možemo pobijeđivati i igrati odlično cijelu sezonu, to ne može nitko, mi smo isto ljudi od krvi i mesa sa privatnim problemima kao i svatko drugi, znam da se svi momci maksimalno trude, ali nekad jednostvno ne ide.

Spomenuli ste da ne razumijete baš hrvatski jezik, nismo baš uvjereni da je to istina, poprilično ste dobro pohvatali naš teški jezik...

Kad sam dolazio ovdje, svi su mi pričali kako su ovdje Amerikanci potrošna roba i kako ih mijenjaju nekoliko po sezoni tako da prve dvije sezone nisam baš učio jezik i upoznavao grad. Nisam imao ni auto, imao sam jako mali stan i jedino što me zanimalo je bila košarka, jednostavno nisam znao koliko ću ostati. Kasnije, kad sam shvatio da ću u Zadru ostati duže, počeo sam učiti jezik, upoznavati grad, tražio sam čak da mi osiguraju učitelja hrvatskog, ali to se još nije dogodilo.

- Cijeli grad bruji o novoj dvorani, jeste li bili vidjeti? Veselite li se što ćete imati priliku zaigrati u njoj?

- Nisam još bio, vidio sam slike u novinama i izgleda fenimenalno. Mislim li da Zadar zaslužuje novu dvoranu? Da, definitivno. Jesam li sretan što će se igrati u novoj dvorani? Da. Ali ipak moram priznati da će mi nedostajati Jazine, ima nešto u njima što velika dvorana ne može imati. Kada ti je publika toliko blizu kao da ti ubrizgava dodatnu energiju, kada čujem nekoga da mi kaže: ''Ajmo Juby!'' uvijek izvučem i zadnji atom snage bez obzira na to što mislim da ga više nemam. Pritisak na suce također je velika stvar, mislim da bi nam i to moglo nedostajati u novoj dvorani. Možda se nekome ovo neće sviidjeti, ali ja se stvarno nadam da ćemo i kad se preselimo ponekad igrati u Jazinama. Poseban je to doživljaj, ja sam tek četiri godine tu, a već imam uspomene na tu dvoranu i pamtit ću ih cijeli život.

Pričajući o novoj dvorani, spomenuli ste da ćete igrati u njoj, znači li to da ostajete u Zadru i sljedeće sezone?

- Bit ću iskren, dobio sam neke nevjerojatne ponude i teško je toliki novac ne prihvatiti. U Zadru me drže ljubav prema klubu, gradu, publici i lijepe uspomene, tu sam se igrački razvio, stvorio ime i srastao s gradom, naravno da bih htio ostati. Volim biti tu, kad odem u Ameriku, i kad se spremam za povratak u Zadar kažem da idem doma. Zadar je moj drugi dom. Ipak, moram misliti na svoju budućnost, imam 26 godina, još uvijek sam mlad, ali ne pomlađujem se. Trenutno ne razmišljam previše o tome, nitko iz kluba još me nije kontaktirao po tom pitanju, bilo bi lijepo da porazgovaramo. Ne brinem sad o tome, na pameti mi je samo osvajanje prvenstva.

Prošle godine sve je bilo spremno za veliko slavlje, imali ste meč loptu u Jazinama, i niste je uspjeli kapitalizirati. Mnogi nikad neće zaboraviti vaše suze poslije utakmice...

- Kada smo 2005. osvojili prvenstvo na licima ljudi vidio sam suze radosnice, toliku sreću nikad u životu nisam osjetio. Kako onda da ne zaplačem kada smo iznevjerili svoje navijače i propustili im donijeti toliku radost, vjerujte mi, toga sam dana osjećao bol svakog od tih ljudi.

Ove sezone odigrali ste već 59. utakmica, je li ostalo što snage za završnicu?

Vjerujem da je ostalo snage, cijelu sezonu smo se borili, naravno da smo umorni, ali sad nema nazad, spremni smo otići do kraja, nije vrijeme za žaliti se na umor. Ljudi malo podcjenjuju Cibonu, kao Zadar je bolji. Istina, oni su imali očajnu sezonu, ali oni su braniteli naslova i ja to svakako respektiram, sigurno neće izaći sa bijelom zastavom i prepustiti nam trofej. Split i Zagreb također su jaki, njima je sigurno dosadilo gledati Cibonu i Zadar svake godine u finalu, sve je moguće, ne smijemo podcijeniti nikoga. Očekujem rat, ali mu se veselim, baš kao i svakom košu, skoku, i ukradenoj lopti koja će dovesti Zadar bliže cilju.