Ostalo / Intervjui

Trio Bersa

Trio Bersa: Zadar ima glazbeni potencijal, ali mu nedostaje žara

Trio Bersa: Zadar ima glazbeni potencijal, ali mu nedostaje žara

U Zadru je osnovan 'Trio Bersa', sastav kojega čine tri mlade profesorice Glazbene škole. Svoj prvi samostalni nastup imale su nedavno na Sveučilištu u Zadru, pa smo iskoristili priliku i porazgovarali s pijanisticom Trija, Martinom Stipčević

Tko čini Trio Bersa?

Trio Bersa čine tri profesorice glazbene škole Blagoje Bersa. Marita Nera Mimica je na klarinetu, inače je iz Omiša, a u Zadar je došla predavati. Poznajemo se od studentskih dana, zajedno smo studirale u Splitu. Tu je i profesorica Lidija Ledinić, koja već godinama radi u glazbenoj školi, predaje violončelo, a ja sam pijanistica.

Kako je nastao Trio Bersa?

Tijekom naših susreta u zbornici i nekoliko razgovara, shvatile smo da Zadru nedostaje takvih glazbenih događanja, te da bi jedan Trio bio dobar i za sam grad. Svaki veći grad ima svoj komorni sastav. Uz zadarski komorni orkestar ne postoji manji sastav, pa tu jednostavno nema nekakve poveznice. Odlučile smo pokušati osnovati sastav, bez pretjeranih očekivanja. Za naš sastav ne postoji mnogo literature, u biti - neobičan je baš po tome što nema previše skladbi pisanih za trio.

U tome ipak vidite određeni izazov?

Naravno, ponekad prilagođavamo dionice za naš sastav. No, mi smo odmah krenule s najtežim dijelom (Brahmsom). Krenule smo negdje krajem školske godine. Dogodilo se to da nas je glazba jednostavno ponijela.

Dojmovi nakon prvog samostalnog koncerta?

Samostalni koncert imale smo nedavno na zadarskom Sveučilištu. Da budem iskrena, bile smo prilično napete. Svirale smo prvenstveno 'za sebe', no kada smo to odradile i vidjele pozitivne reakcije, odahnule smo. Jako smo zadovoljne odazivom. Razmišljamo o nastupima i van Zadra.

Lijepo je čuti solističke izvedbe, no ipak je efektnije poslušati vas kao trio. Zajednički nastup ima neku drugu snagu.

Svakako, nastojat ćemo proširiti repertoar. Prvi dio bio je solistički, drugi smo izvele zajedno, ali nadamo se da u drugom polugodištu krećemo s nečim novim.

Kako je raditi u glazbenoj školi?

Svaka od nas ima svoju klasu, imamo određenu školsku satnicu i desetak učenika koji dolaze dva puta tjedno. Imamo učenike raznih uzrasta: od 7, 8 godina pa sve do 18. To obuhvaća i osnovnu i srednju školu.

Koliko se članice posvećuju Triju?

Prilično - sada kad smo krenule, često imamo zajedničke probe, treba sve to uskladiti uz druge stvari, ali dobro je što smo za sada sve tri slobodne. Žena koja ima obitelj teško bi se mogla posvetiti glazbi u tolikoj mjeri.

Možemo li onda reći da tu već govorimo o 'karijeri'?

Naravno, za ženu to uistinu jest teško. Gledajući iz svoje perspektive, uz nastavu koju imam, teško je sve to pratiti.

Kako vidite klasičnu glazbu u današnjem vremenu; odnosno klasičnu glazbenu naobrazbu u Zadru?

Mislim da se klasična glazba do danas cijeni. Samo ljudi jednostavno nemaju prilike to čuti, daleko od toga da se klasična glazba ne poštuje. Možda je greška u našem mentalitetu kao grada - kad netko nešto zamišlja i ima želju napraviti, već unaprijed stvara sliku neuspjeha, pa se odmah povuče.

Mladima treba pružiti priliku i podršku. Bilo je pokušaja, no problem je u tome što je takav projekt teško održavati, uz posao i dodatne aktivnosti.

U Zadru ima jako puno potencijala, ali nedostaje žara. Sad imamo dosta mladih u glazbenoj školi.

Smatramo da je krajnje vrijeme da se Zadar probudi po tom pitanju, mi mlađi sve trebamo pokrenuti. Iz tog razloga smo se osnovale kao Trio, a dalje ćemo vidjeti - to ne mora biti Trio, sutra će to biti neki drugi sastav, ali potrebno je u Zadru probuditi taj duh, koji je postojao. Jako je žalosno što se to desilo, Zadar puno više zaslužuje i ima, za razliku od drugih gradova po tom pitanju.

A kakva je zadarska publika?

Zadar doista ima svoju publiku. Svako veliko događanje, predstave, koncerti, izložbe, rijetko da nije posjećeno. Publika koja sada postoji gladna je tih događanja, a ono što je važno jest i stvaranje nekakvog kritičkog stava. U Zadru ga nema.

Nekad je dobro pogledati lošu predstavu; čuti slabiju izvedbu, tako da se stvori nekakvo strahopoštovanje. S jedne strane publika sve prihvaća, a s druge strane imam osjećaj da nedostaje kritičkog stava u svemu tome.


Reci što misliš!