Šibensko-zadarskih korijena, Marijana Perinić, trenutno živi i radi u Zagrebu, a u slobodno vrijeme bavi se stand up komedijom i pisanjem. S Marijanom smo porazgovarali prije nastupa u Gradskoj knjižnici, gdje je promovirala zbirku 'Gore ne može'

Što se to dogodi da se žena počne baviti stand up komedijom?

Zanimljiva je to situacija. Naravno, nisam prva, prije mene sjajna stand up komičarka bila je (i ostala) Marina Orsag, inače moja draga prijateljica. Promatrala sam nju i rekla sam sama sebi: hej, pa mogla bi i ja tako nešto! Muškarci u stand up komediji stalno se 'kače' za žene, vi žene ovakve, onakve, pa sam sretna što imam priliku kazati nešto s druge, ženske strane. Tako je i nastala moja knjiga, kao nuspojava svih mojih nastupa. Pritom govorim sasvim iskreno, onako kako jest, bez uljepšavanja. Da ne govorim istinu, ne bi uspjela. Ljudi znaju prepoznati istinu.

Kako je nastala zbirka priča, je li sve krenulo od samo jedne i pokrenulo pravu malu lavinu?

Pohađam radionicu kreativnog pisanja. To je nešto sjajno, to vas motivira i daje jednu disciplinu pri pisanju. Ne možete reći: ima vrimena! Moja mentorica i urednica, Milana Vuković Runjić, dala mi je dva mjeseca da dovršim knjigu nakon što se oduševila mojim pričama.

Na radionicama stand up-a mnogo sam naučila, tamo su nas 'drilali' kako se treba pripremiti za vrhunski nastup, kako trebamo savršeno baratati tekstom i imati ga u malom prstu. U slučaju da vas netko probudi u tri sata u noći, vi morate znati taj tekst.

Zašto se zbirka zove 'Gore ne može'?

Radi se o radnom naslovu, koji je i ostao takav, kako je Milana preporučila. To je ujedno naziv jedne od priča za koju se može reći da najbolje odaje štih cijele zbirke: svi ti iritantni likovi, lude, neobične situacije, i zaista kažete: gore ne može!

Postoji li u Zagrebu, u kojem živiš već 15 godina, cijela jedna stand up comedy scena, koja okuplja ljude koji se time bave i koji su postali vjerna publika domaćih komičara?

Definitivno postoji. Počelo je prije šest godina na Savi, u klubu Papilon. Oko te ideje stand upa počeli su se okupljati neki ljudi i jednostavno su nastavili u tom smjeru. Danas je najživlje u Movie pubu i Studiju smijeha. U studenom sam bila Jadranka Kosor na 'Red room cabaret' programu, pričala sam na engleskom kao premijerka, to je bio pravi show!

 

Znaju li se Zagrepčani smijati?

Da, da, pogotovo Dalmatincima! Čak malo više karikiram taj naš naglasak, jer kada im kažete 'aaa'! Ili 'a, e', njima je to jako smiješno.

Ponekad komičari kažu da im je bila loša publika, ja u to ne vjerujem. To znači da komičar nije uspio prepoznati, osjetiti publiku, treba voditi računa o tome jesu li to studenti, ili stariji ljudi, u srednjim godinama, nije svima sve smiješno. Ipak, postoje 'fore' koje su univerzalne, kod mene su to, primjerice, interpretacije svadbi i svega što je povezano s vjenčanjem.

Imaš li spisateljskih ambicija?

Dovršila sam gotovo pola romana, kojega će izdati ponovo moja draga mentorica, Milana Vuković Runjić. Radi se o romanu, dakle, to više nema veze sa stand up comedy-pričama.

Osim samopouzdanja, što mora imati dobar stand up komičar?

Mora biti lud! (smijeh) Zapravo, ne morate imati toliko samopouzdanja, već je bitno primjećivati stvari i prije svega - biti kreativan. Kad se jednom okušate u tome, teško je prestati. Lako se navući na stand-up komediju.