Sa simpatičnom književnicom iz Sinja, koju su u Zadar pozvali članovi udruge ''ZaPis'', razgovarali smo o pisanju, književnim nagradama, radu u Centru za autizam, te ''ljepšoj polovici hrvatske suvremene književnosti'' koja nas je predstavljala u Frankfurtu

Književna udruga zadarskih pisaca ''ZaPis'' svoju su novu sezonu književnih večeri otvorili na najbolji način - razgovorom s autoricom nagrađene zbirke priča ''Moramo razgovarat''. Tanja Mravak rođena je u Sinju,  a priznanja za svoj rad dobila je osvajanjem nagrade na natječaju "Ekran priče 05″ i druge nagrade na "Pričiginu 2010″. Objavljivala je u Temi, Zarezu, Morskom prasetu i The Split Mind. Njezine su priče uvrštene u antologije najboljih hrvatskih priča 2005. u izboru Jagne Pogačnik i 2006. u izboru Miljenka Jergovića, pri čemu je u uvodu Jergović za Tanju napisao: Kad Tanja Mravak napiše knjigu, bit će to velika knjiga. I točno se to i dogodilo.

Jesu li danas poznatu Tanju Mravak lansirale nagrade ili je presudilo nešto drugo?

Ne osjećam se popularna ni lansirana, ali privatno se osjećam transportirana u neki drugi svijet. Imam sve više obaveza, i još se uvijek ne mogu umiriti. Dosta se toga promijenilo u mom životu, pa moram krasti od posla ili slobodnog vremena.

Prije cijelog tog 'književnog booma', koliko je književnost bila zastupljena u tvom životu?

Više nego sada! Imala sam više vremena za čitanje, a kad sam počela pisati i 'zanatski' promišljati tijekom samog čitanja, nestalo je one čarolije. Često proučavam kako je autor nešto napisao. Danas čitam kao ozbiljan književnik, dakle, ne biram baš svašta.

Koga čitaš od suvremenih hrvatskih autorica, koje su ti na neki način kolegice?

Olju Savičević-Ivnčević, Aleksandru Kardum, ali i starije autorice. Nastojim pratiti suvremenu književnost.

U jednom intervjuu si izjavila da ti je mučno kada čuješ ''Moramo razgovarati'' (a tako se zove zbirka priča, op.a.)

Taj izraz dolazi kad je razgovor potisnut godinama. Kada se uljuljkamo u situaciju da je taj potisnuti razgovor nešto normalno. Onda netko to odluči prekinuti, a tada nikome nije ugodno.

Tvoje priče primjer su nesrazmjera u komunikaciji. Može li se reći da si Brechtovski nastrojena?

To mi još nitko nije rekao, ali pitala sam se mogu li atmosferu koju osjećam u takvim situacijama prenijeti na način dijaloga, čistog dijaloga, bez dodatnih objašnjenja. Počela sam vrlo stidljivo, ali nisam prestala pisati. Nisam imala u planu objaviti knjigu. Pisala sam priče i one su ''negdje stajale''. Povremeno sam ih slala na neke natječaje. Primijetili su me, pa sam pozvana na festival kratke priče, došle su i neke nagrade, a onda je odjednom nastala jedna mala ''gungula'', pitali su me kada ću već jednom objaviti knjigu. Da nisam pobijedila na natječaju Prozac, ne bi se usudila knjigu objaviti sama. Ta nagrada podrazumijeva objavu.

Zanimljivo je što su tu nagradu do sada dobile sve žene, i to sve iz Dalmacije. No, ti si prva žena koja je osvojila vrijednu nagradu, onu ''Jutarnjeg lista''.

Ne volim pretjerano naglašavanje toga, ne osjećam se ugodno. Bilo mi je vrlo neugodno kad sam dobila tu nagradu ispred svih onih koji su još bili u konkurenciji, oni pišu godinama, pišu romane, a najteže mi je bilo javiti Olji, za koju sam navijala. Onda smo se čule, rekla sam joj: ''Oprosti, ja sam dobila nagradu, ali nemoj se ljutiti, ti ćeš dobiti nagradu Tportala''. Tako je i bilo.

Zašto si rekla ne romanu? Odnosno, pisanju romana?

Ne mislim da bi to znala. Čini mi se da sam intuitivno zaključila što je to kratka priča, što sve mora imati. Roman je prevelik zalogaj, ozbiljan posao za koji trenutno, uz sve druge obveze na poslu, nemam vremena. Naravno, priču ponekad napišem brzo, pa je ne pregledavam danima. Ipak, to je jedna manja cjelina za koju imam vremena razmišljati, a čini mi se da o romanu još ne bih mogla.

Smeta li ti proglašavanje tvog rukopisa ''ženskim pismom''?

Ako je napisano ženskom rukom, zašto je to ''žensko pismo''? Posljednjih godina napisano je puno dobrih djela, napisale su ih redom žene. Teme i stilovi su potpuno različiti, pa mislim da nema smisla podvući zajednički nazivnik ženskog pisma.

Rad s autističnom djecom inspirirao te za priču ''Ime mi je Davor''. Koliko te rad u Centru za autizam potiče, nudi li ti inspiraciju?

To je jedina priča za koju mogu reći da je direktno inspirirana poslom kojim se bavim. Pamtim da sam je napisala 1995. godine. Nakon dobrog promišljanja o nekim vlastitim unutarnjim procesima, shvatila sam da je taj rad kod mene izoštrio svijest o nedostacima u komunikaciji. To je mentalno i fizički zahtjevan posao, a pisanje je dobar odmak mojih misli, tako odlazim u jedan drugi svijet, rekla bih - pisanjem ostajem u balansu.

Da imaš priliku živjeti samo od pisanja, bi li to učinila?

Moj posao još uvijek volim, potiče me na razmišljanje i učenje. Pisanjem se teško baviti kao hobijem, to je ozbiljan posao. Rad s autizmom silno je zanimljiv.

S kim se družiš iz splitskog književnog  kruga?

Olja Savičević-Ivančević, Aleksandra Kardum, Irena Delonga...  ne smijem zaboraviti Patriciju Vodopiju koja vodi sjajne književne večeri u Bookvici. Atmosfera je odlična. Ujedinili smo se oko nekih protesta i urbanih akcija, to podržavam.

Bi li prihvatila ponudu postati kolumnist ženskog časopisa? Pa i Jergović je pisao za Cosmopolitan.

Ponude smo imali, nas nekoliko književnica je trebalo postati kolumnisticama, ali niti jedna od nas nije napisala tekst koji bi odgovarao časopisu.

Kome šalješ priče na pregled?

Prve priče pročitao je Siniša Labrović. On mi je dosta pomogao. Imala sam sreće jer je profesor književnosti i razumije socijalne odnose.

Na sajmu u Frankfurtu Hrvatsku je predstavila ''ljepša polovica'' domaće književnosti. Bila si tamo zajedno s Oljom Savičević-Ivančević, Mašom Kolanović i Ivanom Simić-Bodrožić. Kako je bilo?

Mi smo se jako dobro zabavile. O propustima u organizaciji trebalo bi progovoriti i na tome poraditi. Iako smo mala zemlja s manjim fondom izdanja, idejno se treba i može učiniti puno. Koliko god se nastojimo izdvojiti iz regije, kada se zateknemo vani, odmah se povežemo, tako je bilo i na sajmu. U Frankfurtu se zemlje predstavljaju vrlo maštovito, pa je tako osim knjiga na štandu Islanda bilo krema, Kolumbija je nudila svoju najbolju kavu. Mi smo imali vina, no smiješno je to što se meni dogodilo da sam to isto vino ponudila Francuzu, koji mi je potom rekao: ''Ja sam iz Boredauxa''.

Kako komentiraš akciju Roberta Perišića ''Pravo na profesiju''?

Tu sam akciju počela pratiti putem lanca mailova, čak sam i nešto o tome pisala za ''Zarez''. Radi se o jednoj situaciji koja je godinama umrtvljena i kaotična, jako se dugo nije vrednovao književni rad. Realno gledanom, u cijelom procesu, najmanje novca ide samom piscu.

Radiš li na novim pričama?

Pišem i dalje, razmišljam o drami. Probat ću je napisati, a i dosadašnje priče prilično su dramatski obradive. Vidjet ćemo što će biti.