U čemu je tajna njihovog uspjeha, kako je biti dio benda Silente, što ih veseli i hoće li konačno doći u Zadar?

''Ne puštaj ni glasa, ja ću na to složit' tercu''... ima dana kad ovu pjesmu ponavljamo i ponavljamo jer je tako dobra! ''Tercom na tišinu'' dubrovački bend Silente osvojio je publiku željnu glazbe koja ima ljekovit učinak u poplavi lakih glazbenih nota kojima smo, htjeli ili ne, izloženi u Lijepoj našoj.

Peteročlanu grupu Silente čine Tibor Karamehmedović, autor glazbe, solo i gitara, pjevačica Doris Kosović, basist Sanin Karamehmedović, violinistica Lorena Milina te bubnjar Ivuša Gojun.

Pratite Silente na Facebooku !U čemu je tajna njihovog uspjeha, kako je biti dio benda, što ih veseli i hoće li konačno doći u Zadar? Pitanja je bezbroj, a Silente koji se još oporavljaju od fantastične svirke u Gružu, (a ne zaboravimo i do kraja ''krcatu'' Tvornicu gdje su svirali u studenom), ulovili su vremena za nas morske žene - rezultat naše prepiske čitajte u nastavku!

Bez lažne skromnosti, jedan ste od rijetkih bendova koji u posljednje vrijeme uveo pravu svježinu u sferu "domaće" glazbe... Imate specifičan i jedinstven stil, ne može vas se usporediti ni s kim od naših glazbenika ... Kako biste okarakterizirali vaš stil glazbe? Je on stvoren "s namjerom" ili je spontani produkt/spoj vaših karaktera?

Hvala na komentaru. Teško je okarakterizirati glazbu. Nema tu namjere ili spontanosti. Mi radimo ono što znamo, ne mislimo da tu postoji neka velika frka. Ali se nadamo dolasku još boljih bendova pa da tu nastane nekakva bolja scena koja nije površna. Za nas postoji etiketa „dobra glazba" i tako dijelimo bendove.

Zašto "Silente"? Ima li neki poseban razlog, skrivena simbolika vašeg imena?

Nije planiran nikakav tajni simbol u tome, ali se lijepe ideje naziru. Uzeli smo malu zvončicu kao logo. Silente na talijanski ima puno lijepih prijevoda, a jedan od dražih nam je „tišina koja govori sama za sebe". Lijepo je znati dobro govoriti, a još ljepše dobro slušati.

Kako ste se upoznali i kako se "složila" sadašnja postava benda?

Bend su osnovali Sanin Karamehmedović, Davor Čupić, Miro Ćuzulan i Tibor Karamehmedović. Zvali smo se Silent i pjevali smo na engleskom u startu. Utjecaj stranih bendova je bio neporeciv pa čak i u imenu. Pri startu je odmah došla Lorena Milina na violini. Ivuša Gojan na bubnju. A par godina iza Doris Kosović pjeva snama, Šimun Končić nam svira klavijature, a Ana Vlainić svira drugu  violinu. 2012. godine smo uzeli „Silente" kao ime benda jer zapravo smo smišljali neki normalniji naziv za nas. Pošto smo bili jako loši u tome, jedan lokalni portal uoči koncerta je slučajno napisao Silente pa smo ostali pri tome J

Jeste li bili iznenađeni odazivom publike? Tko se od vas nadao uspjehu koji je polučitla Terca?

Naravno da jesmo, tko bi rekao da ima još takve publike, ali očito je da je bila zapostavljena. Kada radimo koncerte sada to je kao da gledamo neke druge veće bendove. Ljudi su oduševljeni, vrište, slikavaju se, javljaju se, donose nam naš CD „Lovac na čudesa" na potpisivanje. To je jedna jako lijepa gesta koju nikad nismo zamislili.

Ponekad se teško snaći u tome, ali pokušavamo odgovoriti svakom tko se javi. Trenutačno nas na fesjbuku prati 12 000 ljudi, nama je to čast. Stvorili smo jedan standard ispod kojeg više ne idemo. Zahvalni smo tim ljudima jer da nema njih, ne bi bilo ni nas.

Tko je u bendu najveći perfekcionist?

Nije baš da smo nekakvi perfekcionisti, a nije ovo ni vrijeme da se bude takav. Svatko želi što bolje odraditi svoj posao i to uglavnom bude dovoljno.

Lorena, Šimun i Ana su akademski muzičari pa oni malo više naginju perfekcionizmu od ostalih. U svakom slučaju, na onome koji sluša leži procjena koliko je to dobro i on sebi uzima ono što mu pjesma u tom trenu daje. Ljepota je u oku promatrača.

Kako se rješavate treme - imate li neke rituale prije nastupa?

Pa ima svatko neke svoje mušice, nije baš da svaki dan izlazimo pred toliko ljudi. Puna Tvornica u Zagrebu, pred nekoliko smo radili u Dubrovniku koncert na Jugovom bazenu pa je tu preko 2000 ljudi. Nezgodno je to. Trema se dogodi prije nastupa ,ali čim se počne svirati odmah prestaje, a publika ide na noge. Kao u nekakvom filmu.

Postali ste Youtube senzacija, kakav je inače vaš stav o novim medijima u funkciji komunikacije s publikom?

Naizgled je lakše. Super je što te netko može poslušati kada god hoće, ali onda se ne mora potruditi baš, a to umanjuje vrijednost događaja.

Lijepo je imati mogućnost javiti se osobno nekom do koga skoro nikad nebi došao. Ali kada svi to mogu onda se tu malo izgubi na toj nekakvoj životnoj zanimljivosti i tajni.

Možda se koristi u krive svrhe, pogledaš stvari koje možda nikad i nebi. Ali i to nam donosi nekakvu novu čar. Tek ćemo vidjeti kako to sve utječe na ljude, zapravo je to u neku ruku, novo.

S kojim hrvatskim glazbenikom/glazbenicom bi voljeli surađivati?

U principu mi radimo sami, cijenimo taj autorski rad. Ali tko zna gdje će nas život odvesti.

Pa evo na prvom albumu smo surađivali s Nikšom Bratošem i nama je to ispalo jako zanimljivo, naučili smo toliko puno stvari. Možda bude još netko na drugom!

Zadar vas čeka već dulje vrijeme, ovdje ste dosta popularni i uopće ne sumnjamo da će najava vašeg dolaska bit senzacija. Imate li nas u planu u skoro vrijeme i kada (ako nije tajna)?

Apsolutno, Zadar nam je velika želja već otkako smo čuli jednu vašu klapu koja je obradila našu pjesmu ''Terca na tišinu". Ne sumnjamo u publiku, Zadar je prekrasan grad i sigurno ima prekrasnih ljudi koji će doći podijeliti dobru volju s nama. Spominjao se ožujak, a sad držimo fige da bude!

Kada možemo očekivati vaš album?

Drugi album snimamo krajem ovog ljeta i nadamo se da će izaći početkom nove godine. A dotad samo sviramo. Malo - pomalo ubacivat ćemo nove pjesme u koncertni repertoar.

Čime se bavite kada ne svirate/pjevate?

Na kraju krajeva mi ovo volimo raditi i trudimo se da to bude što bolje, tako da puno vremena ode na sviranje. Ali inače ljudi imaju svoje živote. Netko ima curu/dečka., netko voli izlaziti, netko gleda lošu muziku i nervira se zašto je ona tu. Netko završava fakultet pa uči doma i ne može izaći vanka.

Standardni život, kao svaki drugi. To je ono što je lijepo u vezi ovoga svega, što i dalje imamo mogućnosti za voditi normalan život, da nam ne upadaju u svakodnevnicu, da možemo poći na kavu, popiti pivo s prijateljem, platiti kaznu što se nismo vezali.

 

Pitanja sipale Karla Šorić i Iva Pejković