Godinama je na blogu zabavljao čitatelje crticama iz života informatičara, no one su pisane, kao što i sam kaže, najmanje o informatici, a najviše o svemu ostalom – Kristijan Mirić ispisuje kroniku svakodnevne borbe s ljudskom glupošću, suludim životnim situacijama i poremećenim društvom.

Zahvaljujući izdavaču Jesenski i Turk, njegove tekstove sada možemo čitati i u upravo objavljenoj knjizi Informatičar starog kova, a širem će se čitateljstvu ovaj duhoviti autor bez dlake na jeziku predstaviti na zadarskom KaLibar bestivalu.

Kako je pala odluka da tekstove s bloga Informatičar starog kova objavite u knjizi? Jeste li i kako prilagođavali tekstove ili su oni objavljeni u izvornom obliku?

Sama ideja da se blog ukoriči nije došla od mene, već od gospodina Kruna Lokotara iz Algoritma. Kruno me kontaktirao i pitao jesam li zainteresiran da se tekstovi s bloga pretvore u knjigu. Pristao sam i tako je cijela stvar krenula.

Kruno i Emir Imamović Pirke organizirali su sve poslove što se tiče samog izdavačkog posla, a meni su prepustili veseli zadatak da odaberem koji će tekstovi s bloga ići u knjigu. Budući da je cijeli blog veličine otprilike tri knjige, zadatak mi nije bio jednostavan, plus činjenica da su tekstovi pisani zbrda-zdola. Odabrao sam tekstove, presložio ih u smislene cjeline i poslao Krunu na “daljnju obradu”.

Krunov komentar na moju “pismenost” bio je: “Mislim da bi bio smrtni grijeh ovo lektorirati. Ovo ide 'as is.'”

Blog ste počeli anonimno pisati 2010., a sada više nije tajna tko stoji iza britkih komentara ne samo informatičareve, nego i svačije životne svakodnevice. Je li bilo reakcija ljudi koji su se osjetili prozvanima ili ih tek očekujete? Pristupaju li vam sada mušterije opreznije?

Blog nisam počeo pisati anonimno jer sam htio anonimnost, već je takva forma bloga kao medija kojom se pisac obraća potencijalnim čitateljima.

Osobno čak u početku nisam vjerovao da to netko uopće čita, a budući da sam pisao baš ono što mi je na duši i ono što se stvarno i dogodilo (gledajući iz mog kuta) i upotrebljavajući pritom svojstveni dalmatinski izričaj, nije mi se baš činilo pametnim napisati pravo ime i prezime. Što u konačnici i nije bitno. Bitno je da se dosta ljudi prepoznalo u situacijama, pogotovo ljudi iz branše, tako da mi je jedan (onda slučajni čitatelj, sada vrhunski prijatelj) rekao: “U prvi tren sam pomislio da sam ja ovo pisao. Kao da si iskopirao moj život.” No, kako je vrijeme protjecalo, postajao sam sve svjesniji činjenice da ću kad-tad morati izaći u javnost.

Reakcije ljudi koji se osjećaju prozvanima? Nisam siguran mislite li na ljude koji su spomenuti na blogu kao sudionici događaja ili ljude koje općenito spominjem kao doktore, advokate, ekonomiste, političare…

Uglavnom, reakcija ovih prvih koji bi se prepoznali bi bila: “A jesi lud, jeba te ja”, a za reakciju ovih drugih me apsolutno nije briga, kao što vjerujem nije ni njih briga što supruga i ja čekamo na pregled petogodišnjeg djeteta tri mjeseca i onda dođemo točno na dan, sat, minut i sekund, da bi nam sestra rekla: “Doktorica je na godišnjem, zapisaću vas ponovo, pa ćete doći otprilike za tri-četiri mjeseca.”

Iz pitanja “Pristupaju li vam sada mušterije opreznije?” krije se skriveno potpitanje: je li opisivanje događaja s korisnicima otjeralo stanoviti broj mušterija zbog straha “da ih ne izgadim na blogu”. Nema toga, niti je to bitno.

Kao prvo, postovi su pisani na način da će čak i sudionik istog imati problema da se “prepozna”, kao drugo svi koji su se prepoznali su se smijali i nitko nije ništa uzeo za zlo, a kao treće u zadnje vrijeme se čak nekoliko korisnika javilo i pitalo: “A šta san ja, kurvin sin? Zašto mene nema na blogu?” 

Potkovan u teoriji, posebno u informatici i ekonomiji, prekaljen u praksi, duhovit po rođenju, nepotkupljiv i satiričan po karakteru, analitičan i metodičan u pristupu – tako vas je doživio Kruno Lokotar, a kako biste sami opisali i reklamirali svoju knjigu?

Ovo je knjiga koja ima vrlo jasnu poruku: nije glava na ramenima tek toliko da bude sve na broju, već da se misli njome. Ovo je knjiga najmanje o informatici, a najviše o svemu ostalom.

Što se tiče reklamiranja, više vjerujem dobroj preporuci nego reklamama.

Hoćete li nastaviti pisati blog i razmišljate li možda već o nekoj sljedećoj knjizi?

Naravno da ću nastaviti pisati blog, imam nekoliko postova u pripremi, zasad samo kao ideje, ali mi je u zadnje vrijeme sve teže napisati post. Nastojim paziti da se ne ponavljam, da tema nije već ranije “obrađena”, a i da se dogodi nešto što je zaslužilo da osvane na blogu. Pisati blog i objavljivati postove samo da se zadrži kontinuitet kod mene apsolutno nije opcija. Zna proći i tri mjeseca pauze, no to ne znači da sam odustao. Na kraju krajeva, imam obitelj, dvoje djece, jedno srednjoškolac, jedno predškolske dobi, imam mali informatički obrt i svakodnevnu borbu za preživljavanje. Uz sve to sam u zadnje 4 godine uspio “ukomponirati” i pisanje za koje ipak treba poprilično vremena.

Ne razmišljam o sljedećoj knjizi, nisam ni o ovoj. Ako bude, bude, ako ne bude, ne bude.

I za kraj, prije KaLibar bestivala gostovali ste u Šibeniku na festivalu FALIŠ. Kakvi su vam dojmovi s druženja s književnicima?

Moje druženje s književnicima na festivalu FALIŠ matematičkim jezikom bi se moglo opisati kao “prazan skup”.