Razgovarali smo s Marinom Ćorić, mladom zadarskom umjetnicom koja nas je osvojila svojim ilustracijama i fotografijama, a trenutno studira na Likovnoj akademiji u Širokom brijegu.

 Kako je na akademiji u Širokom brijegu, kakva je ''klima'' ?

Što se tiče nas, samih studenata, atmosfera je prilično opuštena, više-manje se slažemo i trudimo se uživati u onome što radimo. Profesori svakodnevno rade s nama i kvaliteta nastave je na razini.

Marinine radove možete pratiti i na Facebooku: https://www.facebook.com/Marina.Coric.Art.and.Photography Što je za tebe kao kreativku blagoslov, a što ''prokletstvo''?

Blagoslov je što istinski uživam u onome što radim. Nema veće sreće. Prokletstvo je što ljudi pretjerano ne cijene kreativno izražavanje, bar ne na ovim prostorima ili bar ne ono što nije "dopadljivo". Njima je to sve igrarija, djetinjarija i, što se njih tiče, ja bih to trebala sve raditi besplatno jer mi je to ipak "gušt".

Čime si zaokupljena u posljednje vrijeme? Teme, tehnike?

Kao i većinu vremena, pokušavam i crtati i slikati i fotografirati što više mogu. Što se fotografije tiče, u zadnje vrijeme sam dosta surađivala s modelima, ali sad bih se voljela vratiti na autoportrete u kojima se osjećam najslobodnije. No, trebam smisliti nekakve nove i zanimljive koncepte.

Što se pak crtanja i slikanja tiče, pokušavam malo više pažnje posvetiti slikanju i istražiti to, za mene, pomalo neistraženo područje.

Što ti predstavlja izazov, ima li nešto čemu stremiš posebno u smislu umjetničkog izraza? U čemu se još nadaš/želiš okušati?

Trenutno mi je najveći izazov spomenuto slikarstvo jer se nisam do sada pretjerano bavila slikarskim tehnikama. No, s obzirom da studiram slikarstvo na akademiji to neće biti problem. A okušati se želim u svemu što uključuje neku kreativnost. Na žalost, nedovoljno je vremena za sve.

Često si ispred, ali i iza kamere/objektiva. U čemu je draž prvog i drugog?

Definitivno mi je najdraže biti ispred objektiva, ali ne kao nečiji model nego sama sa sobom.

Najslobodnija sam, mogu biti što god želim, ali i najiskrenija sam u nekom aspektu... Nekada je to kao vizualno pisanje dnevnika. U današnje doba kada je internet preplavljen "selfijima" teško je ne biti shvaćen kao jedna od tih "narcisoidnih" osoba. Teško je to nekome objasniti, ali kod mene nije riječ o narcisoidnosti, a pogotovo je teško nekada objasniti da to na fotografiji nisam ja. U biti jesam, ali igram neku drugu ulogu.

No, nije lako biti sam svoj model u smislu baratanja kamerom, kadriranja, fokusiranja, itd. U tom aspektu puno je lakše biti iza kamere, ali onda pitanje je hoće li model uspjeti prenijeti ideje i emocije koje želim.

Planiraš li povratak u Zadar?

Na žalost, studij mi traje još tri godine tako da nema baš skorog povratka u Zadar.

Volim Zadar, u Zadru sam cijeli život, ali iskreno, po završetku studija nisam sigurna želim li se vratiti.

Nisam sigurna ima li ovdje više mjesta za mene, a i ikakvih opcija da napredujem, zaposlim se...

Želim istražiti nova mjesta, nove prilike, a to možda znači i odlazak iz Hrvatske. No, jedno su snovi i želje a drugo je realna situacija i mogućnosti. Puno se stvari može promijeniti u tri godine, pa ću samo reći - o tom, potom.