Veronika Santo jedna je od najoriginalnijih žanrovskih spisateljica fantastike i znanstvene fantastike koja je na domaćoj književnoj sceni prisutna još od osamdesetih godina i legendarnog Siriusa. Prisutna je u mnogim žanrovskim antologijama te u Antologiji  hrvatske znanstveno-fantastične novele 1976-2006 „Ad Astra". Dosad je objavila dvije samostalne zbirke priča  na hrvatskom, jednu na talijanskom i jednu na engleskom jeziku.

„Veronika Santo piše vrhunsku spekulativnu fikciju, koja u mnogim njenim pričama prelazi okvire uskožanrovskog poimanja SF-a, i htio sam - iskreno, smatrao nekom vrstom svoje misije - da joj složim i proguram zbirku", rekao je za njenu prvu zbirku priča  „Vrt pramčanih figura", Sfera, Zagreb 2008, urednik Aleksandar Žiljak.

Razgovarali smo s njom povodom nove knjige, ali i gostovanja na Worldconu, svjetskoj SF konvenciji u Londonu ovog ljeta.

Veronika, gimnaziju si pohađala u Zadru, profesor ti je bio sam Ivan Aralica i na neki si način ostala jako povezana s ovim gradom, no ipak, Zadrani ni ne znaju kakav biser imaju i vjerujem da im tek slijedi pravo otkriće tvoj spisateljskog opusa. Iako već duži niz godine živiš u Italiji, te pišeš i na talijanskom jeziku, smije li se Zadar ponositi tobom i svojatati te kao zadarsku spisateljicu?

Otišla sam iz Zadra u ratnim godinama, kao i mnogi drugi, i od tada se uvijek smatram na „privremenom boravku u inozemstvu". Imala sam sreće dobiti dosta dobar posao u Italiji, i tako sam igrom okolnosti ostala u Rimu svih ovih godina. Sad imam dvostruko državljanstvo, ali sam uvijek jednom nogom u Zadru. Ovdje mi žive  mama i sinovi,  tako  sam, kad god mogu, doma kako bi bila s njima.  Nema sumnje, smatram se punopravnom Zadrankom.

Pišeš žanrovske, znanstveno-fantastične priče, no kvalitet tvog rada ne da se uokviriti žanrovskim odrednicama. Tvoje priče imaju, ako dopustiš ovaj opis, snažnu žensku notu, vrlo su izražajnog stila, tople, uvijek priče o ljudima. Na određeni način stvorila si odmak od očekivanih granica žanra.

Mislim da su žanrovi relativna stvar. Na kraju su to uvijek priče, o bilo kojem žanru da je riječ, o ljudima i njihovim emocijama. Meni se sviđa fantastika, ne zato da bi pobjegla od stvarnosti, nego da bi je bolje sagledala, da bi je vidjela iz neočekivanih uglova. Stvarnost je kompleksna.

Ne pišem space opere niti sage, nego  onako kako ja vidim svijet oko sebe, nekad lijep, nekad ružan, uvijek misteriozan  i čudan. Često spajam fantasy ili science fiction s krimićem, psihološkom dramom ili avanturom. Uvijek polazim od relanih ljudi i situacija iako u pričama ima  i potopljenih galija, vještica,  neobičnih kriminalaca. Jedna od priča u novoj antologiji se zove „Mala noćna banda" i priča o mladom hackeru i njegovim prijateljima koji uspijevaju ući u mrežu, unutar interneta, i voditi dvostruki život, kako onaj realni tako i digitalni.  To je okvir priče, u kojemu se događa kako na psihološkom, tako i na socijalnom planu, puno više od same avanture koja je podloga.

Nakon što si bila vrlo aktivna u osamdesetima i, praktički redovno objavljivala u legendarnom Siriusu, uslijedila je svojevrsna pauza u devedesetima, da bi se potom ponovo vrlo živo aktivirala u Parseku i UBIQ-u, časopisima koji su oživjeli i cijelu hrvatsku SF&F scenu.

Počela sam pisati za „Sirius", u vrijeme legendarnog urednika Borivoja Jurokovića, koji je pomogao cijelom nizu današnjih hrvatskih fantastičara da budu ono što jesu. „Ubiq" je trenutno u Hrvatskoj najvažniji književni časopis za znanstvenu fantastiku. Nedavno je promijenio izdavačku kuću, od prethodnog broja ga izdaje „Sfera" iz Zagreba, koja je i najveći klub ljubitelja fantasiya i science fictiona u Hrvatskoj.  Velika mi je čast što objavljujem u „Ubiqu" i surađujem s njegovim urednicima: Aleksandrom Žiljakom i Tomislavom Šakićem.

Šakić i Žiljak su i urednici „Ad Astre, bio je to herojski pothvat kojim su uspjeli u jednoj knjizi objediniti  najbolje priče hrvatske znanstvene fantastike objavljene od 1976 do 2006 godine. Što se tiče Parseka, to je fanzin koji izdaje klub ljubitelja znanstvene fantastike „Sfera" iz Zagreba.

Već više od desetljeća živiš u Rimu. Kakav je odnos pisati na hrvatskom, a istovremeno biti toliko udaljen od samog jezika? Pretpostavljam da si tamo zatrpana talijanskim knjigama, pa se vremenom i sam odnos prema jeziku mijenja?

Da, imala sam malo problema s jezikom, ali radim na tome da se problem pretvori u priliku za njegovo dublje poznavanje. Jezik je živ, mijenja se, teče kao i povijest jednog naroda. Nastojim izbjeći štetu čitanjem. Čitam svakodnevno hrvatske novine on-line, čitam i hrvatske knjige. Nikad ne krenem iz Zadra, a da u kovčegu nemam nekoliko knjiga na hrvatskom!

U Rimu radiš za talijansku Socijaldemodratsku stranku, na poslovima problematike obrane i vanjskih poslova. To mi zvuči kao sjajna scenografija za političke zaplete? Ima li znanstvene fantastike u politici?

Radim već duži niz godina u donjem domu talijanskog parlamenta za grupu  Socijaldemokratske stranke. Italija je trenutno u prijelaznom periodu u kojem je parlamentarni sistem oslabljen nestankom velikih, organiziranih stranaka. Stranke  su izgubile onu ulogu koju su nekad imale.

U Italiji su u toku  ustavne promjene koje bi trebale dovesti do promijene parlamentarnog sistema koji se dosad bazirao na ravntoži dva doma, Senata i Camere.  Novom reformom Senat bi trebao biti pretvoren u predstavništvo regija.  Ako bi trebala sve to opisati s jednom riječju rekla bi da je trenutno situacija kaotična. 

Što se tiče znanstvene fantastike u politici, podsjetila bih da  ovaj žanr  nije uvijek negativan kao recimo u romanu ''1984.'' Georgea Orwella, često znači i pozitivnu imaginaciju. Sjetimo se Isaaca Asimova i njegovih knjiga o Zadužbini. Dobra politika bi trebala biti u stanju imati pozitivnu imaginaciju, imati neku viziju.

Nakon zbirke „Vrt pramčanih figura" iz 2008, koja je bila svojevrsna antologija tvog dvadesetogodišnjeg  pisanja, objavila si i jednu zbirke na talijanskom i jednu na engleskom. Upravo, nakon šest godina izlazi tvoja druga hrvatska zbirka. O čemu je riječ  i koje priče tvore ovu zbirku?  

Zbirka se zove „Bijeli vlak na nebu moga grada" što je i naslov jedne od priča. Činila nam se zgodna ideja zamisliti knjigu kao vlak i svaku od priča kao jedan od  vagona. U knjizi je deset priča, sve, osim jedne, su napisane nakon 2008-e. Većina je već bila objavljena, kod nas ili u Italiji, neke od ovih priča su prevedene i za antologiju na engleskom. „Idu, idu, vještice uz buru" je nova priča,  napisana baš za ovu zbirku. Radnja se događa u Privlačkom kanalu, dakle elementi su posve domaći. Još se jedne priča događa na više-manje istom području,  radi se o priči „Mletački sat". U jednoj nenaseljenoj uvali otoka Paga postoji stari kameni sunčani sat iz vencijanskog doba.  Prije par godina moj rođak koji živi u Privlaci nas je poveo čamcem do otoka Paga. Vidjela  sam taj sat od bijelog istrošenog kamena koji stoji na obali  i mjeri vrijeme  sam za sebe. Dugo sam mislila o tom napuštenom satu i tako je nastala ova priča koja ima elemente matematičke fantastike.  Većina priča je zapravo smještena u našem, hrvatskom, okruženju.

Nedavno si dobila i nagradu za jednu od priča koja se nalazi u novoj zbirci?

Radi se o priči  „Tri Laure" koja  je mali futuristički krimić,  događa se u svijetu naših iseljenika  u Australiji. Prije desetak dana ova je priča dobila nagradu Artefakt za najbolje djelo iz spekulativne fikcije u srednjoj kategoriji za priče objavljene u prethodnoj kalendarskoj godine. Dodjeljuje je Udruga 3. zmaj iz Rijeke.

 Inače, u Rijeci je upravo završila konvencija naučne fantastike „Rikon" koja se održava redovno od 1997-e. Prije više godina dobila sam i jednu od nagrada koje se dodjeljuju na Sferakonu, našoj najvećoj konvenciji naučne fantastike koja se održava u Zagrebu, za priču „Evici, s ljubavlju".  Konvencije su jedna od posebnosti svijeta naučne fantastike.

Ovog ljeta sam bila na Worldconu, svjetskoj konvenciji naučne fantastike u Londonu. Uistinu, poseban doživljaj.

Tko je izdavač tvoje nove zbirke i kad ćemo  imati priliku čitati tvoju novu knjigu u Zadru?

Izdavač je Matica Hrvatska iz Bizevca, urednik je Vjekoslav Đaniš  s kojim sam imala izvrsnu suradnju u toku realizacije ove knjige. Knjiga se u Zadru prodaje  u knjižarama Algoritam Profil Mozaik i dostupna je od ovog tjedna.