Jedno ljeto naša nutricionistikinja Anita Šupe održavala je radionice o zdravoj prehrani. No, kako je Anita uvijek korak ispred, povezala je prehranu i psihologiju. Na takvoj večeri upoznala sam Slavku Sekulić- terapeutkinju koja je govorila o tome kada jedemo jer smo stvarno gladni, a kada jer smo „gladni iznutra“. Dojmila me se onim kako zrači, stasom, glasom i svojom pojavom

Znala sam da ću s njom napisati neki tekst, da to znanje koje ima mogu podijeliti s drugim ljudima. Ako vas zanima tema o jedenju i emocijama, možemo ju i to pitati. Za danas, spremila sam vam nešto još nužnije. Nešto gdje su korijeni svih naših problema. Nešto što često spominjemo na našem portalu, a to  je briga i ljubav prema samom sebi. Vrijedi odvojiti par minuta. Nas je Slavka uspjela inspirirati.

Voljeti sebe. Slavka, što to znači? Kako tu „odluku“ iz glave prebaciti u djelovanje?

Voljeti sebe na zdrav način podrazumijeva osjećati svoje istinske potrebe u određenom trenutku i zadovoljiti ih. To je sposobnost umiriti sebe. Naći balans između nelišavanja sebe i nepopuštanja sebi.

Brigu o sebi usvajamo u okruženju u kojem odrastamo. Sve ono što nismo vidjeli ili dobili za nas je nepoznato. Ako nismo imali strukturu da nas je na nježan način učilo kako da brinemo o sebi, nećemo znati dati sebi i osjetiti što su naše stvarne potrebe.

To je proces otkrivanja emocionalnog dijela sebe i naše reakcije na naše potrebe. Da bismo došli u kontakt sa svojim stvarnim potrebama moramo doći u kontakt sa fizičkim tijelom.  

U toku dana provjeravajte svoje osjećaje više puta.

Postavljajte sebi pitanja; Što osjećam? Što trebam? Što volim? Što mi se sviđa? Što mogu učiniti za sebe? Koliko se mogu osloniti na sebe?

Trebamo  se promatrati s puno ljubavi, pratiti jesmo li svjesni što osjećamo, ili smo nesvjesni, zamrznuti za emocije. Osobe koje su bile zanemarivane ili emocionalno zlostavljane postanu otupjele i ne osjećaju tijelo.

Promatrajte sebe svakodnevno imate li dobar osjećaj za svoje tijelo, jeste li zadovoljni izgledom, obraćate li pozornost na poruke tijela, odmarate li se dovoljno, zdravo hranite, nosite prikladnu odjeću, dišete normalno, duboko, družite se, smijete, grlite.

Redovnim praćenjem poruka koje tijelo šalje, razvija se samopoštovanje i ljubav za sebe. Što više vrjednujemo svoje tijelo bolje ćemo ga tretirati i paziti što će rezultirati većim zadovoljstvom i zdravljem.

Živjeti u iščekivanju da nam drugi daju je biti neodrastao u ulozi djeteta.  Kada otkrijete vaše potrebe potrudite se dati sebi ono što vam je potrebno.  Vi najbolje znate način i dinamiku. Očekivati da se drugi pobrinu za nas donosi razočaranja. Kao odrasle osobe odgovorno brinemo o raznim životnim situacijama na isti način trebamo brinuti o našim stvarnim potrebama.

Kako se oprašta?  Svi slušamo o tome, znamo da je dobro, znamo da je iscijeljujće, no kako uistinu oprostiti?

Opraštanje je jedan od najvećih blagoslova duhovnog rasta. To je otpuštanje, nevezivanje za nanesenu bol i nepravdu. Naravno da to nije lako učiniti. Opraštanje nije nešto što činimo za osobu koja nas je povrijedila to je nešto što činimo za sebe. Na taj način ne nosimo tugu, ljutnju, gorčinu zbog učinjene nepravde. Ako te emocije ostanu zarobljene u nama s vremenom će uzrokovati fizičke bolesti kao visok krvni tlak, stomačne tegobe, depresiju, anksioznost, bolesti srca…. Otpuštanjem tih emocija postajemo slobodni.

Iako znamo da je oprost dobar za nas, ne možemo ući u proces oprosta prije nego što smo za to spremni, zato što možemo produbiti traumu i osjećaj ljutnje. Ponekad to može trajati godinama.

Opraštanje je čin srca, otpuštanja boli, zamjeranja, ljutnje, svega onog što nosimo kao teret dugo vremena. Čin opraštanja ne opravdava loše postupke druge osobe. Sudbina osobe koja nas je povrijedila ni blizu nije važna koliko je važno što nosimo u našim srcima.

Opraštanje podrazumijeva prihvaćanje onog što se dogodilo i pronalaženja načina da logički živimo sa tim. To je postupan proces koji ne mora nužno uključivati osobu kojoj se prašta. Prakticiranjem povezivanja sa sobom, svojim srcem u tišini na mirnom mjestu postepeno ćemo dotaknuti to mjesto u nama. Možemo osjetiti ljutnju, izdaju kao i bol našeg srca kojeg smo

držali zatvorenim možda čak godinama.  Dozvoljavajući  sjećanju da se vrati u bolne događaje, otpuštajući ih, postajemo emotivno življi.  Tada možemo objektivnije vidjeti drugu osobu, koliko je bila svjesna situacije, koliko je emotivno i mentalno bila stabilna, je li povrijedila iz straha, boli, razočaranja, zbunjenosti, dezorijentiranosti. Dobivamo uvid da je druga osoba samo ljudsko biće čiji postupci mogu biti pogrešni kao što i sami griješimo.

Trebamo biti u fokusu kako naš život učiniti boljim. Stalno proživljavajući  bolne slike iz prošlosti mi nismo slobodni i nemamo energiju koja nam je potrebna za život sada.

Trebamo vidjeti koristimo li te osjećaje kao opravdanje za nečinjenje onoga što bi mogli postići danas ili su nam ti događaji pomogli da sa drugim očima gledamo sebe. Možda smo naučili postaviti granice, vrjednovati sebe što prije nismo činili.

Oprost je vraćanje svoje moći natrag.

Kada je Bill Clinton postavio Nelsonu Mandeli pitanje kako je oprostio onima koji su mu toliko dugo oduzeli slobodu , Mandela je odgovorio „ ja ne želim više  biti u zatvoru“.

Opraštanje je dvosmjerna ulica, svi smo povrjeđivani  kao što smo i sami povrjeđivali kako druge tako i sebe. Opraštanje je osobni doprinos svakog pojedinca boljem svijetu u kojem živimo.

Gdje je granica  onog postavljanja za sebe,  borbe za sebe i egoističnosti?

Kroz naš život mi učimo postavljati osobne granice kako bi se zaštitili i vodili brigu o sebi. Postavljanjem naših osobnih granica stvaramo mogućnost izgradnje zdravih odnosa. Nemoguće je imati zdrav odnos s nekim tko nema zdrave granice. S nekim tko ne može komunicirati izravno i iskreno.  Učenje postavljanja zdravih granica je učenje kako biti sebi prijatelj, kako voljeti sebe.  Nemoguće je voljeti sebe, biti pun ljubavi prema sebi bez osjećaja da imamo pravo na sebe, bez uzimanja odgovornosti za naše živote. Moramo znati je li to što činim za moje najveće dobro bez namjere da druge povrijedim, ponizim, odbacim. To je osjećaj slobode u nama koji potvrđuje da imam pravo na sebe, ne odbacujem se, dajem prostor drugim ljudima.

Egoista brine samo o sebi i svojim potrebama zanemarujući interese drugih. Njegovo ponašanje proizlazi iz dubokog osjećaja nesigurnosti, straha i nepovjerenja u sebe. Štiteći sebe na takav način ostaje emotivno nepovezan sa drugima što još više pojačava prazninu u njemu. Egoističnost može dati trenutno zadovoljstvo dugoročno nas čini praznim, neispunjenim.

Zdrave granice podrazumijevaju jasno izražavanje svojih misli i osjećaja na uljudan i odlučan način.

Naravno, mi nismo odgovorni za drugu osobu i način kako će ona to prihvatiti. Njeno ponašanje će proizaći iz njenog osobnog duhovnog razvoja.

Ljudi često neće sebe pohvaliti ili se neće nečim istaknuti misleći da je to samodopadnost, gdje su tu zdrave granice?

Jako puno je uzrečica koje se generacijski prenose a koje potiču skromnost, neisticanje svojih kvaliteta kao vrlina. Tako imamo poznate uzrečice „ u dobru se ne uzvisi u zlu se ne ponizi“ ili  „ako si loše proći će ako si dobro i to će proći“. Zauzimanje nekog srednjeg kursa bez velikih emocija, bilo da se radi o zadovoljstvu ili nezadovoljstvu. Znamo da su emocije najizbjegavaniji dio naše osobnosti.  Kroz naše odrastanje bili smo poticani da rastemo fizički, da idemo u školu, razvijamo se mentalno dok je pričanje o osjećajima uvijek bilo gurano, doživljavano kao opterećenje. O njima se otvoreno govori tek u novije vrijeme.  

Ako smo kroz naše odrastanje bili na neki način emotivno zanemareni,  ako nismo bili podržani, pohvaljeni  za naše uspjehe, nismo u sebe uspjeli ugraditi osjećaj vrijednosti. Tada se taj duboki unutarnji osjećaj nevrijednosti prenosi i na doživljaj sebe kao osobe i naših postignuća. Tako se uspjesi ne doživljavaju kao radost i kruna uloženog truda nego nekako polovično. Mentalno svjesni, emotivno nepovezani u potpunosti.  Vrlo često ne znamo na pravi način primiti pohvalu ili kompliment od okoline. Odbijamo kao, nije to ništa, kakav uspjeh, imao sam sreću.

Također može biti prisutan osjećaj neću se isticati u odnosu na druge da ne izazovem osjećaj manje vrijednosti ili ljubomoru.  Umanjujemo sebe da bi smo bili prihvaćeni. U pozadini takvog ponašanja je, ne mogu biti to što jesam jar ako pokažem istinskog sebe bit ću odbačen. Opet je korijen u djetinjstvu da li smo mogli kao dijete biti ono što je naša esencija, naša priroda ili smo morali odustati od sebe promatrajući kakvi trebamo biti da bi nas okolina prihvatila.

Trebamo razvijati osjećaj samopoštovanja i vrijednosti sebe. Osjećaj zadovoljstva zbog  postignutog uspjeha i uložene energije u realizaciju tog cilja. To daje osjećaj životne radosti i motivaciju. Prihvaćanje naših vrijednosti bez lažne skromnosti je zrelost. To je ljubav prema sebi, otvoren i iskren stav to sam ja.

Koja je po vama svrha života? Koja je zapravo misija ljudi?

Svako ljudsko biće ima svoju misiju na planeti zemlji. U našim „ograničenim“ ljudskim poimanjima može se činiti da netko ima veću ulogu u odnosu na druge.  Primjerice astronaut u odnosu na domaćicu.  Svatko zaista doprinosi na svoj način; astronaut otkrivanju svemira i novim spoznajama  dok domaćica odgajanju djece o čijem odgoju ovisi budućnost zemlje.

Ako to prenesemo na univerzalne prirodne obrasce vidjet ćemo da oni prosijavaju kroz svako ljudsko biće. Određeni skup obrazaca čini naš karakter. Naš karakter je naša sudbina. To je ono s čim smo došli ovdje, naš životni potencijal kojeg trebamo ostvariti. Otkrivanjem svog potencijala i izvršavanjem zadatka mi ispunjavamo našu svrhu življenja na planeti. Iako ne možemo  sa sigurnošću znati našu svrhu, prepoznat ćemo obrasce i način ponašanja (arhetipove) koji čine našu osobnost. Povezivanje sa našom osobnošću živimo pun potencijal dajući najbolji dio sebe čovječanstvu. To je ona nota našeg srca koja se uklapa u ostale note čineći simfoniju  života na zemlji. Na taj način naš pojedinačni potencijal podržava univerzalno, ispunjenjem naše svrhe potpomažemo planetu zemlju.

Življenje svoje svrhe svakog pojedinca čini ispunjenim, dajući ono što on jeste, svoju esenciju.

Neživljenje svoje svrhe i  neotkrivanje svoje istinske prirode stvara osjećaj nezadovoljstva i promašenosti života. Tada najčešće vanjske stvari uzimamo za svoj identitet rasu, vjerovanja, profesiju, spol. Bilo bi dobro da svaka osoba postavi pitanje tko sam ja? Odgovor treba tražiti u dubini svoga srca.  Otkrivajući sebe dajemo svoj doprinos na zemlji boljem i skladnijem životu, uzajamno se  podupirući  stvaramo veći sklad na planetu.

Hvala Slavki na motivaciji. Njene tekstove i kontakt  možete još naći i na web stranici: http://slavkasekulic.from.hr/. Promatram sebe ove dane, dolaze blagdani… Zašto u sebi nositi terete negativnih emocija prema drugim ljudima, zašto radi sebe ne oprostiti? Zašto ne otpustiti prošlost? Zašto ne pogledati što to stvarno danas imamo? Zašto se ne potruditi biti svoji i sretni? Zašto ne skinuti sve to što nas „koči“.

I nije li to najvažnije što bi trebali? Jer nije svijet i stvarnost ono što je vani, naša stvarnost je ono što nosimo u sebi. Sunce danas daje svijetlost svima, samo što je netko dan iskoristio najbolje što je mogao i bio sretan i ispunjen, dok drugi svoje sunce ne koristi. Svi imamo svoje zadatke, svoje svrhe. Svi smo tu da rastemo zajedno, i da otkrivamo sami sebe. Što više razumijemo sebe, više ćemo moći razumjeti i druge osobe. Kada imamo znanje u sebi, tada ga nosimo u sve naše odnose, situacije i tada nismo više „žrtve“ života, nego se životom punimo.