Predstava Leticija i Ljublist odabrana je kao Vaša slavljenička predstava. Zašto ste se odlučili za tekst Petera Schaffera?

-U ovoj je predstavi sublimirano sve ono što ja jesam, mislim i želim. Leticija je jedna posebna, osebujna žena koja živi svoj život bez obzira što se ne može uklopiti ni u što, ona sama ima svoja uvjerenja. Imala sam potrebu s pozornice progovoriti o svemu što u životu radim. Nisam htjela napisati o čemu se radi u predstavi na web stranici kazališta jer tokom čitave predstave ona se gradi i onda eksplodira u trećem činu.

Jedna od poruka predstave je značenje kazališta u svačijem životu. Koliko se kazališna publika mijenjala u posljednjih desetak godina?

-Publika se nije odgojila i ako mene pitate, propala je na svaki način.  To vidim po svojim studentima koji više niti ne čitaju. Slabo su zainteresirani za širu stvarnost. Mislim da smo propustili vlak u koji se mlada hrvatska generacija trebala ukrcati. Mislim da je ta publika izgubljena, jednom kad oni budu roditelji neće to znati prenositi na svoju djecu. Dogodila se značajna promjena na gore i neće biti jednostavno, gotovo nemoguće, vratiti temelje. Kazalište je živa riječ, a čuti živoga čovjeka je rijetkost. Prag čujnosti je niži, ljudski se glas ne čuje, sve je na vizualnoj bazi. Ova je predstava utemeljena na riječi, a kazalište je za mene još uvijek riječ.

Imate li neki ritual prije izlaska na pozornicu?

-Obično da. Ponavljam tekst i pijem čaj. Poznajem tekst, ali stalno imam paniku. Govorim na pozornici dva i pol sata, a ovaj tekst, prijevod Vlade Habuneka, nije govor ulice, drugačije su figure. Volim posljednjih deset minuta prije početka predstave osamiti se, imati svoj mir. Osobito mi je teško u pauzi, tada se moram „prebaciti" na potpuno drugačije psihičko stanje. Ni dva sata poslije predstave ne mogu se smiriti, „spustiti", a dva dana prije predstave samo razmišljam o predstavi.

Jeste li nekada dobili kompliment kolege ili kolegice nad kojim ste se zamislili?

-Od kolega i kolegica sam dobila komplimente za ulogu Leticije, ali moram priznati da me jako zabavljaju komentari i začuđenje mojih suradnika koji me nikada do sada nisu vidjeli kao glumicu. Mislim da sam za neke uloge dobra, upotrebljiva glumica, a pogotovo zbog strasti koju imam prema Leticiji dajem sve od sebe i publika to osjeća. Moram naglasiti da bez Jasne Bilušić ova predstava ne bi bila ista, a prvi put zajedno igramo. Međusobno se podržavamo, nosimo jedna drugu i čuvamo. To je u današnje, sebično, vrijeme uistinu dragocjeno.  Kroz ovaj smo posao satkale mrežu povjerenja i poštovanja koji su neophodni za svaki posao, a pogotovo za ovaj naš.

Uskoro putujete u Kinu. Što će biti sa Vašom Malom scenom?

-Mala scena ide dalje. Mladi ljudi će je voditi, ja putujem 28. travnja na muževu premijeru, idem vidjeti gdje ću živjeti, vidjeti svoje buduće okruženje. Na jesen ću producirati još tri predstave i nadam se da ću do blagdana Svih svetih otići. Radila sam mnogo u Aziji, a uz tehnologiju mogu svaki dan komunicirati sa svojim suradnicima. Radujem se.