Uoči velikog koncerta 9. srpnja u klubu Arsenal u Zadru, razgovarali smo s jednom posebnom glazbenicom koja sevdahom zna kako osvojiti srca - Amirom Medunjanin!

Za ovu jedinstvenu interpretatoricu svaki koncert je nova priča, novo iskustvo, nova prilika za povezivanje s ljudima. Osim što je krasi veličanstven glas i emotivni pristup izvedbama uz nju možete uvijek očekivati još jedan viši stupanj originalnosti pri svojim izvedbama.

Ovo je vaš svojevrsni povratak hrvatskoj publici. Veselite li se dolasku u Zadar i hoćete li imati priliku malo i razgledati europsku top­destinaciju, čiju je titulu Zadar ove godine osvojio?

Da, znam, i sve čestitke Zadranima na zaista velikom uspjehu. E sad zamislite kako je meni. Toliko puta sam planirala doći, ali jednostavno uvijek nešto iskrsne, ili su se termini za koncert u Zadru preklapali s drugim nastupima.

Za mene je ovaj dolazak prava nagrada, jer napokon ću vidjeti Grad i još ću održati koncert, tako da ne može biti bolje. Vidjet ću da dođem dan ranije i da malo prošetam Kalelargom i popijem koju kafu. A svakako moram vidjeti i Orgulje i Pozdrav suncu.

Baš mi je drago što dolazim u ljeto, pravo vrijeme da uživam u gradu. Valjda ću moći još koji put doći, ali kao turist. I ja, iskreno, ne mogu vjerovati da sam u Zadru prvi put, i veselim se susretu s ljudima na koncertu. Dolazim sa Antom Gelom i Zvonimirom Šestakom, i planirali smo da nastup traje malo duže nego uobičajeno, jer nam je ovo prvi susret sa Zadranima.

­Kako bi nekome tko prvi put dolazi na vaš koncert mogli predstaviti sevdah?

Sevdah znači ljubav. A u Bosni i Hercegovini Sevdah znači puno više od riječi ili glazbenog žanra. On predstavlja način života ljudi u Bosni i Hercegovini kroz stoljeća.

Sevdalinke su pjesme o Sevdahu, o neiskvarenoj, nevinoj i bezgraničnoj ljubavi. U suštini sevdalinke pričaju priče o ženama, muškarcima, gradovima ili nekim važnim događajima koji su se desili u povijesti i pokušavaju naglasiti važne trenutke u životu. Sevdalinke su usmena tradicija Bosanaca i Hercegovaca i zaista je čudesno kako su sve te pjesme uspjele preživjeti do danas.

Što on znači za vas kao interpretatoricu i koliko se mijenjao vaš odnos prema toj specifičnoj glazbenoj priči od vaših početaka karijere do danas?

Dobro pitanje. Sevdah je dio mene od ranog djetinjstva. Sevdalinke sam prvi put čula od mojih roditelja i nakon svih ovih godina pjesme me još uvijek fasciniraju kao da ih slušam prvi put. A ja se i ne razlikujem puno od drugih Bosanaca i Hercegovaca koji su odrastali i sazrijevali uz sevdalinke. To je moja prva ljubav i zaista uz sevdalinku puno sretnih trenutaka sam doživjela i puno divnih ljudi upoznala.

A kada govorimo sa ove vremenske distance, omogućio mi je da se u potunosti posvetim glazbi i šta čovjeku više treba od toga. A sve te pjesme i poruke koje su utkane u stihove pjesama su jedine važne i ne bi se smjelo desiti da potonu u zaborav.

­Koji nastup vam je posebno ostao u sjećanju ?

Teško je to reći. Znate, svaki nastup je specifičan, a i ja vam nisam neki profesionalac, i proživljavam svaki nastup kao da je prvi. Puno je toga, ali ako bih se morala opredijeliti za nekoliko koji su mi posebno dragi u posljednje vrijeme, onda bi to bio nastup na Sustipanu u Splitu prošle godine, zaista čarobna noć.

Tu je i nastup u Umagu ove godine, gdje mi je bilo kao kod kuće. Ne smijem zaboraviti ni Zagreb i druženje s ljudima poslije koncerata. Pa onda Pakrac, zaista smo vrlo interesantan nastup imali s predivnim ljudima.

Da, sad moram spomenuti i Dubrovnik, gdje smo na Revelinu prošle godine proveli magičnu večer s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. I vidite, tako bih mogla unedogled za sve nastupe u Hrvatskoj.

Prelijepe uspomene koje obogaćuju čovjeka. Ali ono što je važnije od svega su ljudi koji dođu na koncerte. Kada osjetite njihovu energiju onda je srce puno i u potpunosti ste opušteni, odnosno rahat, što bi u Bosni rekli.

­Javljaju li vam se ljudi nakon koncerata, žele li s vama porazgovarati o emocijama koje ste probudili u njima?

Uvijek sam u direktnom kontaktu s ljudima. Srećom, tu su razne društvene mreže, pa nam je komunikacija umnogome olakšana. Samo mi je nekada problem odgovoriti ljudima na vrijeme, naročito kada sam na putu, pa mi krivo što ne mogu doći do interneta. Ali, super mi je ta mogućnost da sam stalno s ljudima i što imam priliku da ih bolje upoznam.

­Rađaju li se vaši glazbeni ekperimenti odnosno uplivi druge glazbe u sevdah u studiju ili ipak započinju i prije ''službenog'' snimanja materijala?

Moram prije svega naglasiti da sam malo staromodna kada je u pitanju snimanje materijala za nosač zvuka. Ja sve to promatram kao jednu cijelinu, gdje svaka pjesma i svaki dijelić pjesme ima svoj smisao u priči koju želim predstaviti. Jer, u ovom slučaju nije riječ o popularnoj glazbi i potpuno je drugačiji koncept izrade albuma.

Dok postavim sve na svoje mjesto, zaista mi treba vremena i to je za mene i najteži dio.

Naravno da tu postoje razne glazbene ideje prije samog snimanja u studiju, ali kada uđemo u studio, sve snimamo iz prve, po osjećaju, što nam srce kaže. Tako da aranžmani skoro pa nikada ne budu spremni pred snimanje.

Srećom, radim s fantastičnim umjetnicima koji su na istim talasnim dužinama i vjerujte mi da svi jednako doprinosimo kreiranju glazbene slike.

Jednom ste spomenuli da ste pjevali u dalmatinskoj klapi. Kako doživljavate klapsko pjevanje, može li se ono uklopiti u vaš trenutni izričaj?

Posljednji put sam pjevala s prijateljima iz klape Sedam Kaštela u Splitu i to je bilo čarobno, upravo na Sustipanu.

Moram Vam iskreno reći da mi nedostaje taj optimalni spoj glazbe, druženja, prijateljstva i zadovoljstva koju klapa može pružiti. Jer zaista se u klapi može postići takvo jedinstvo da se ne može mjeriti ni sa čim.

A što se tiče mogućeg povezivanja s klapom, vjerujem da je to izvodivo, jer inače dosta kod mene ima improvizacije i eksperimentiranja s različitim glazbenim žanrovima. I još jedan razlog, u klapskom pjevanju nema nista namješteno.

Sve dolazi iz srca i tu duša čovjeka dolazi do izražaja.

­Često kažete da ste zapravo napustili tzv. normalan posao od 8 do 16h da bi se posvetili glazbi. Može li vaša životna odluka biti smjernica mladima koji imaju talent a samo trebaju pravu priliku?

Nisam baš sigurna da sam dobar primjer za to. Vjerojatno bi to bio neko drugi iz neke druge ozbiljnije profesije. Npr. uspješni fizičari, doktori Ili možda IT inženjeri. S druge strane, važno je pokušati ostvariti svoj san u životu, bez obzira u kojoj ste profesiji.

Vjerujem da ja mogu biti primjer kako ne treba raditi, jer sam bila na drugom putu cijeli život i onda sam sve ostavila i odabrala totalno drugačije i mnogo nesigurnije okruženje u smislu egzistencije. Ali, tako je u mom slučaju moralo biti.

Nisam mogla bez glazbe. Ali, ono što je važnije u cijeloj ovoj priči je da čovjek nikada ne smije odustati bez obzira na sve.