Dok
traje neizvjesnost oko početka realizacija regionalnog centra za preradu otpada
kod Biljana Donjih, u petak je došlo do sudskog epiloga oko namjeravanje
gradnje samostalnog zadarskog objekta za preradu otpada.
Naime, u vrijeme dok
se gradovi i općine Zadarske županije nisu mogli dogovoriti oko lokacije
centra, Grad Zadar je bio odlučio samostalno riješiti pitanje odlagališta kod
Dikla krenuti u projekt gradnje pogona. Odabrana je lokacija u blizini
Bokanjca, parcela od 12 tisuća četvornih metara ponad porušenih bunkera sjevero-zapadno
od Bokanjca, a s Montmontažom je potpisan ugovor o realizaciji tog projekta.
Ugovor
je potpisan početkom 2004. godine, a sada je na Trgovačkom sudu Zadar presuđeno
da Grad Zadar mora Montmontaži platiti 1,767.982,15
kuna bez PDV-a, te još troškove parnice u iznosu od 201.340,63 kune zbog
nerealizacije projekta.
U
ovom dugotrajnom sudskom postupku bilo je raznih obrata. Grad je obrazlagao
odustajanje od realizacije gradnje pogona za MBO na Bokanjcu promjenom državne
strategije za preradu otpada, država je naime od 2008. godine inzistirala na
gradnji županijskih i regionalnih centara za preradu otpada, pa je jednostrano
poslan raskid ugovora Montmontaži.
Osim
toga jedno vrijeme postojala je dilema oko terena na kojem se namjeravalo
graditi jer je Zadarska Nadbiskupija polagala pravo na to zemljište.
Sutkinja
Terezija Goreta je u konačnici zaključila da Grad Zadar nije imao pravo na
jednostrani raskid ugovora bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje obveze.
Prema tome, budući da je Grad neovlašteno raskinuo ugovor “dužan je naknaditi
štetu tužitelju koju ovaj trpi i to kako običnu štetu tako i izmakle koristi
koju je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće
posljedice povrede ugovora (čl. 266. st. 1 ZOO-a), a posebno je dužan naknaditi
tužitelju materijalne troškove budući je isto naveo u svojoj izjavi o raskidu
kao i tijekom ovog postupka”, navodi se u obrazloženju presude.
Sutkinja
Goreta nije priznala tvrdnju Grada Zadra da se nije mogla ostvariti svrha
ugovora s Montmontažom jer je “predmet koncesije” prešao u nadležnost županije.
Zaključila je da je to samo tražilo više suradnje između sudionika projekta.
Kao dokaz nesuradnje je i podatak da je Ministarstvo zaštite okoliša 2005. godine
donijelo rješenje kojim je namjeravani zahvat izgradnje MBO pogona na Bokanjcu
utvrđen prihvatljivim. Upravo zato je Gradu Zadru upisana privremena zabrana
raspolaganja parcelom do okončanja upravnog postupka.
Hrvatske vode su naime tražile dopunu dokaza o
ispunjavanju vodopravnih uvjeta, no to nije učinjeno, a iz dokumentacije nije
razvidno što je nedostajalo uz zahtjev. Grad Zadar je obavijestio Montmontažu u
lipnju 2006. godine da je lokacija za MBO pogon promijenjena s Bokanjca na
Benkovac. A to se, po ocjeni suda nije smjelo učiniti bez dovršetka upravnog
postupka vezanih uz zahtjev Hrvatskih voda, odnosno poduzimane su radnje vezane
uz promjenu namjene terena iako je to bilo protivno ugovoru s Montmontažom.
Zbog
toga, a i zbog odredbi Zakona o obveznim odnosima, Montmontaža ima pravo na
naknadu materijalnih troškova vezanih uz projekt, a zagrebačka je tvrtka za dio
ovih poslova angažirala Lavčević, izradila brojne projekte i studije te imala
troškove koje je procijenio sudski vještak.
Zbog
toga bi Grad Zadar trebao platiti oko dva milijuna kuna, ukoliko ne uputi žalbu
te Visoki trgovački sud donese drugačiju presudu.
