Bazeni soli Pag

Na površini od preko dva milijuna metara četvornih, u južnom dijelu Paške uvale golemi su i uglavnom napušteni bazeni na kojima se nekada proizvodila sol.

Povijesni dokumenti kažu kako se na Pagu sol prirodnim isparavanjem na bazenima proizvodila gotovo dvije tisuća godina, no sve se promijenilo osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je izgrađena tvornica soli.

Tada su stari bazeni izgubili značenje koje su do tada imali, a nije više bilo ni potrebe za stotinama radnika tijekom ljetne berbe soli. Malo po malo, iz paškog rječnika nestale su riječi kao što su arđine, nagribanje, žgribanje, poplati, čije značenje danas malo tko zna, a nekada su bili neizostavni dio svih razgovora.

Putopisac Alberto Fortis je 1774. godine zapisao kako u Pagu neukog smatraju onog tko ne umije razgovarati o soli. Teško je danas zamisliti kolika je bila važnost solarstva, no u vrijeme kada nije bilo struje ni hladnjaka, bez soli se nije mogla konzervirati hrana, a bez konzervirane hrane nije se moglo ni u miru, a pogotovo ne u ratu.

Na stotine tisuća metara ograda, kanala i uskih putova rječito govore o silnom trudu kojeg su u izgradnju i održavanje bazena ulagali stari solari. Zbog toga je tužno gledati urušene ograde i poplate, ispucani tvrdi mulj koji podsjeća na pustinju, na ostarjele i onemoćale bazene što se jedva bore s vremenom koje nije na njihovoj strani.

Bazeni soli su zaštićeno područje, no još nitko nije pokušao napraviti nešto kako bi se spasili od potpunog uništenja i koristili makar u turističke svrhe. No, prije svega ta Bogom dana ljepota trebala bi se sačuvati za budućnost, kao spomenik vremenu koje je zauvijek nestalo i pokoljenjima paških solara koji su za ljetnih žega, do koljena umočeni u gustu, peckavu salamuru, nagribali i žgribali sol što se brodovima razvozila po cijeloj Europi.

Na bazenima je nekada sve odjekivalo od rada i dovikivanja, a danas su uronjeni u sablasnu tišinu koja ne bi smjela voditi zaboravu.