Iva Pejković donosi osvrt na Festival europske kratke priče koji ima dugogodišnju tradiciju osim Zagreba program održati i u Zadru, a ujedno preporuča dvije sjajne priče iz njemačke i ukrajinske recentne književnosti, koje potpisuju autorice gošće FEKP-a 2025.!
Među mojim prvim novinarskim terenima bio je Festival of the European Short Story.
Bilo je to u Arsenalu, a zemlja partner – Irska. Ne može bolje!
Oduševila me ideja koju je tako vješto oživio Roman Simic, ona koja potpuno razbija teoriju o monotoniji i samotnosti (pisanja i čitanja) književnosti, koja je čini uzbudljivom.
Od tada pa do danas jednako me puca adrenalin kad se spremam za FEKP, kao da idem na svirku, plesnjak.
Posebno je lipo to što ovdje i pisci s prvijencima “sjede uz bok” s velikanima. Kroz 24.izdanja FEKPa bilo ih je bezbroj.
Novi kormilar FEKPa, Andrija Škare, sa sjajnom ekipom ga je nadogradio i radi s jednakim žarom.
FEKP je uvijek bio otvoren za propitivanje starih i novih fenomena, ležeran atmosferom poput roštiljade u kvartu, a opet, tako moćan u generiranju dojmova i poruka prenesenih u relaciji ‘Pisac-slušatelji/čitatelji’.
I samim izlaskom iz klasičnih prostora (knjižnica, faks) u klub ili mali zadarski trg gdje Regisa Jauffreita prekida vrisak galebova iz Varoši vidite kako se radi o predobroj ideji – saspimo književnost kao konfete u javni prostor, zapletimo se s piscima, dođimo u šlapama (nitko to neće primjetiti), ma zalijmo se malo pivom.
Razmjena priča i emocija – 24 godine je konstanta.
FEKP stvara lipe uspomene.
Meni je ove godine poklonio Alenu i Sophiu.
Jednu divnu novinarku koja je napisala fascinantan roman o tome kako se individualna biografska i društvena povijest i krivnja preklapaju, sijeku i presijecaju, o bolesnoj i nesretnoj dinamici parova u različitim fazama patrijarhata i Berlina.
Jednu divnu Ukrajinku čije je pisanje meditativan čin, a njezina djela gusta kao boršč, začinjena slikama, podacima, emocijama, samouvjereno, živopisno, komplicirano strukturom, ali čita se čisto i pitko, a opet, grebe do duše.
Obje nenametljivo i divno oslobađaju tajne prošlosti iz zaborava i tišine.
Roman Djevojka u plavoj haljini, na prozoru, u sumrak velika je njemačka književna senzacija u kojoj se isprepleću ženske sudbine nekoliko generacija koje postaju žrtve „velike povijesti“. Propuštene prilike, ukradene umjetnine i ljubavne nesigurnosti koje se baštine od predaka tema su ovoga zanimljivog i dirljivog romana koji je s njemačkoga prevela Branka Grubić.
Alena Schröder rodila se 1979. godine, radi u Berlinu kao slobodna novinarka i spisateljica. Studirala je povijest, političke znanosti i latinoamerikanistiku u Berlinu i San Diegu i pohađala školu „Henri Nannen“. Nekoliko godina radila je kao urednica u časopisu BRIGITTE, a danas radi kao slobodna novinarka, među ostalim za BRIGITTE i SZ-Magazin. Autorica je nekoliko stručnih knjiga.
Sofija Andruhovič (1982.) jedna je od najvažnijih i najproduktivnijih suvremenih ukrajinskih spisateljica. Piše romane, publicistiku, eseje te se okušala i u pisanju priča za djecu i uređivanju književnoga časopisa Četver (2003. do 2005.).
FOTO: A. Vidić
Veliki je uspjeh doživjela po objavljivanju romana Felix Austria 2014., koji je odmah po objavljivanju postao ukrajinski bestseler te je ovjenčan nekolicinom nagrada: Nagrada za knjigu godine BBC Ukrajina 2014., Književna nagrada Joseph Conrad Korzeniowski 2015., Nagrada Lesia i Petro Kovalev 2015.
Po romanu je snimljen i uspješan film. 2020. godine objavljuje roman Amadoca, koja već po izlasku doživljava kultni status i smatra se jednim od najvažnijih djela suvremene ukrajinske književnosti.
U ovom velikom romanu ukrajinske književnosti autorica progovara o različitim vrstama ljubavi u kriznim trenucima za čovjeka i za čovječanstvo kao takvo, o sjećanju i zaboravu, o necjelovitosti i konstantnoj promjenjivosti ljudske osobnosti, o neispričanim pričama koje leže na dnu našega sjećanja.
Roman u sebi spaja tri priče: iz vremena drugog svjetskog rata u malenom gradiću u zapadnoj Ukrajini, događajima za vrijeme sovjetskih represija te sadašnjosti, povezane nitima fragmentarnosti sjećanja, boli i ljubavi.
