Sve agresivniji narativ usmjeren prema ženama bez djece, kojima se pokušava umanjiti ili obezvrijediti njihov doprinos i uspjeh, ponukalo je mnoge da se usprotive nametnutoj ulozi, ali i razmotre što sve ona donosi.
Opsjednutost desnice majčinstvom
Žena bez biološke djece kandidira se za visoku političku dužnost,
pa će, razumljivo, ta činjenica u jednom trenutku biti
iskorištena protiv nje, piše Guardian.
Kamala Harris je u kratkom razdoblju otkako se pojavila kao
kandidatkinja demokrata za predsjednicu SAD-a bila meta žestokih
napada desnice zbog toga što nije biološka majka. Napadi idu do
tolike razine da se čak i konzervativni odvjetnik Will
Chamberlain osjetio dužnim da to prokomentira. Tako je na X-u
ocijenio da Harris “ne bi trebala biti predsjednica” – jer, kako
“jednostavno ne ulaže rizik.”
Istovremjeno, republikanski potpredsjednički kandidat, JD Vance,
nazvao je Harris i druge pripadnice demokratske stranke “hrpom
žena s mačkama bez djece nezadovoljne vlastitim životima”.
Napadi su osobito žestoki i vidljivi u SAD-u, s desničarskim
pokretom koji za fokus ima žensku reprodukciju.
Guardianova kolumnistica podsjeća na Andreu Leadsom, tijekom
izbora za vodstvo britanske Konzervativne stranke 2016., koja je
rekla da Theresa May možda ima nećake i nećake, ali “ja imam
djecu koja će imati djecu… koja će biti dio onoga što će se
sljedeće dogoditi.”
“Iskreno”, dodala je May tada, kao da poruka nije dovoljno jasna,
“smatram da to što si majka znači da imaš stvarni, opipljiv ulog
u budućnosti naše zemlje.”
To je argument o političkim sposobnostima koji u sebi nosi
instinktivnu odbojnost prema ideji da bi žena koja nema dijete
trebala imati bilo kakav kredibilitet ili status.
U drugim komentarima, J.D. Vance je rekao da “puno lidera
ljevice, mrzim biti osoban oko toga, su ljudi bez djece koji
pokušavaju ispirati umove naše djece. To me uistinu dezorijentira
i uznemiruje ”, kazao je, čineći se frustriran čovjek, kandidat
za potpredsjednika SAD-a čija je opsjednutost ženama bez djece na
rubu – kompleksa.
Njegova “dezorijentiranost i uznemirenost” postojana je
tendencija među političarima, piše Guardian. Neprestano
postavljanje pitanje ženama koje nemaju djecu, na suptilan ili na
eksplicitan način, pogotovo što one više napreduju u
profesionalnoj sferi: “Što je s tim? i “U čemu je stvar?”
Za to vrijeme, žene pokušavaju doprijeti do ljudi moleći da ih se
ostavi na miru i prestanu se isponova preispitivati njihove
odluke poput one zašto su odlučile ne imati djecu ili kako to da,
primjerice, slave što ih nemaju?
Iza svega ovog leži dobra stara nesposobnost zamišljanja žene van
njene majčinske uloge. Postoji dobar razlog zašto ovakvo
tradicionalističko viđenje i dalje opstaje u prividno
progresivnim zajednicama, piše Guardian.
Majčinstvo je političko stanje
Žene koje su se odmakle od ideje majčinstva u kapitalističkim
zajednicama, sa slabom institucionalnom potporom samom odgajanju
djece, neizbježno se primiču pitanju nepravednih i nepriznatih
ekonomskih aranžmana u kojima su zatečene.
Naime, žena koja ne rađa je žena koja će mnogo rjeđe ostajati kod
kuće pružajući besplatnu njegu. Manje je vjerojatno da će biti
zadržana u “kućanskoj zoni” i skrbiti za starije, daljnje rođake
ili tuđu djecu. Ona će (manje vjerojatno) postati resurs koji
podupire karijeru, slabosti i društvene zahtjeve svog muškog
partnera.
“Majčinstvo”, piše autorica Helen Charman u svojoj novoj knjizi
Mother State, “je političko stanje. Njega, briga, stvaranje
ljudskog života – sve neposredne asocijacije na majčinstvo –
imaju više veze s moći, statusom i raspodjelom resursa… nego što
želimo priznati. Jer odgoj djece temeljni je posao društva, a od
trudnoće nadalje taj se posao izrazito nejednako dijeli.”
Osobni motivi, a ne vanjski uvjeti
Drugim riječima, majčinstvo postaje ekonomski input, javno dobro,
nešto o čemu se priča kao da same žene nisu tu. Podaci o padu
nataliteta privlače komentar Elona Muska (koji ih ocjenjuje
“iznimno zabrinjavajućima!!”), dok se neimanje djece svodi
isključivo na osobne motive – sebičnost, obmanu lažnim obećanjem
slobode, nedostatak “obiteljskih vrijednosti” i neodgovornost – a
ne na vanjske uvjete poput potrebe za pristupačnom skrbi, mreže
podrške, fleksibilne radne aranžmane i rizik od financijskog
zaborava koji majčinstvo nerijetko donosi.
Pretpostavka da se majčinstvo događa bez takvog, materijalnog
konteksta, kaže Charman, “korisna je fantazija”.
To je binarni javni diskurs, koji prikriva često tanki veo između
biološke i društvene aktualizacije. Neke žene ušle su u “graničnu
fazu majčinstva koje nisu u skladu s jednostavnom definicijom iz
koje su isključene.” Neke, poput Harris, imaju posinke i pokćerke
(koje se po stavovima desnice – ne računaju.) Neke su postale
majke, samo ne na način koji ih ubraja u ekskluzivni klub.
Opterećene krivnjom, depresijom moraju navigirati odvojenost od
pojednostavljene validacije koje im daje uloga biološke majke.
Nedostatak podrške uz osudu okolinu
Privilegija tih istina ne može se nametati onima čije je
odbijanje majčinske spone ujedno podrazumijevalo odbijanje
prešutnog, kolosalno nepoštenog ugovora. Ženama s djecom dato je
svojevrsno društveno “odobrenje” radi njihovog “vitalnog ulaganja
u budućnost” u zamjenu za neplaćeni rad lišen institucionalne
podrške koji omogućava opstanak ekonomskog i društvenog statusa
quo.
Povrh svega toga, žene moraju navigirati kroz majčinstvo i sve
što ono pruža i nameće; sa svim svojim duboko osobnim,
zbunjujućim, izolirajućim i neprepoznatim aspektima istoga.
Istovremeno, na meti su infantilizirajućeg društvenog narativa
koje prodire u njihovu osobnu i privatnu sferu. S tim dolazi i
osjećaj sumnje u sebe, srama u mogućnosti donošenja pogrešne
odluke ili nezadovoljstvo i preispitivane donošenje najbolje
odluke za sebe.