Nova studija pokazuje da mačke pokazuju znakove tuge nakon što drugi ljubimac u kućanstvu umre.
Nakon što bi drugi ljubimac uginuo, mačke su
provodile manje vremena igrajući se, jedući i spavajući, a više
vremena skrivajući se ili tražeći pažnju.
Ponašanje “tugovanja” također je povezano s emocionalnom
uključenošću vlasnika.
Inače, prema Psychology Today, mačke su na lošem glasu kada je u
pitanju njihov emocionalni raspon. Osim pozitivnih emocija,
poput radosti ljenčarenja na suncu, kod mačke često nije lako
uočiti mnoge druge emocije, osim možda ogorčenosti i povrijeđenog
ponosa.
Mačke su u kontrastu sa psima, čiji se emocionalni raspon proteže
od odanosti, razočaranja, ljubomore, tuge i drugih emocija.
No, prema novoj studiji, čini se da mačke imaju mnogo složeniji
emocionalni život nego što se čini na prvu.
Čini se da mačke pokazuju znakove tuge nakon što drugi
kućni ljubimac umre. Što je još iznenađujuće, ovaj drugi ljubimac
ne mora biti druga mačka; može biti i pas.
I druge životinje također “tuguju”
Već je neko vrijeme poznato da određene životinje (osobito one
koje žive u blisko povezanim društvenim skupinama, poput majmuna
ili dupina) nakon smrti druge pokazuju ponašanje koje bi se
razumno moglo usporediti s tugom.
Čimpanze, primjerice, često čuvaju tijelo pokojnika. Čini se
da psi također pokazuju vrlo specifično ponašanje nakon
smrti drugog psa u kućanstvu: provode manje vremena spavajući,
jedući i igrajući se, a više vremena provode sami ili tražeći
pažnju od svog skrbnika.
Upravo je to obrazac ponašanja uočen kod mačaka nakon gubitka još
jednog kućnog ljubimca u kućanstvu: znatno manje vremena provode
igrajući se, jedući i spavajući, a više vremena skrivajući se ili
upuštajući se u neki oblik ponašanja traženja pažnje.
Veličina uzorka studije bila je prilično velika: uzeto je u obzir
412 domaćih mačaka i postojala je vrlo izravna korelacija između
jačine ponašanja “tugovanja” odnosno izbjegavanja igre i
spavanja, traženja pažnje te bliskosti mačaka s preminulim
ljubimcem.
Unatoč tome, još uvijek postoji određene nejasnoće o tome kakav
zaključak možemo izvući iz ovih opažanja. Autori ove studije
priznaju da je “tugovanje” također povezano s emocionalnom
uključenošću vlasnika, što ukazuje da bi mogla biti uključena
prilična količina antropomorfizacije.
Drugo moguće objašnjenje je da se mačje ponašanje nije
promijenilo zbog gubitka drugog kućnog ljubimca, već kao rezultat
tuge čovjeka koji se brine za nju.
To bi objasnilo korelaciju između “tugovanja” i emocionalne
uključenosti čovjeka koji se brine za mačku.