Jiu Jitsu, poznat kao "nježna umjetnost", temelji se na principima fleksibilnosti, tehnike i mentalne snage, a ne samo na fizičkoj sili. S korijenima u Japanu, ova borilačka vještina evoluirala je kroz stoljeća, adaptirajući se i oblikujući se u različite stilove, uključujući popularni Brazilski Jiu Jitsu.
Najpopularnija verzija
Brazilski Jiu Jitsu fokusira se na borbu na tlu, koristeći tzv.
zglobne koštace (eng. joint locks), gušenje i
dobivanje dominantne pozicije korištenjem pozicije koju zauzima
protivnik, kako bi ga se neutraliziralo, čime se demonstrira
kako manji, slabiji pojedinac može prevladati fizički jačeg
protivnika kroz primjenu tehnike i strategije.
Ova filozofija odražava dublji životni princip: pobjede se
postižu inteligencijom i prilagodljivošću, a ne sirovom snagom.
Trening Jiu Jitsua razvija ne samo fizičku kondiciju i vještine
samoobrane, već i mentalnu otpornost, strpljenje, poštovanje i
samodisciplinu. Kroz redovitu praksu, praktikanti uče važnost
kontinuiranog učenja i rasta, suočavanja s izazovima i izgradnje
međusobnog poštovanja unutar zajednice.
Jiu Jitsu je više od sporta; to je način života koji promiče
filozofiju uzajamne koristi, gdje se uspjeh mjeri ne samo kroz
osobna dostignuća, već i kroz doprinos i podizanje zajednice.
Kako Jigoro Kano, osnivač Judo-a, preteče modernog Jiu Jitsua,
ističe: “Najvažniji cilj učenja Judo-a je savršenstvo
karaktera“.
Kroz njegovu bogatu povijest, razvoj i globalni utjecaj, Jiu
Jitsu ostaje vitalan dio borilačkih umjetnosti, nudeći lekcije
koje se mogu primijeniti u svakodnevnom životu, dokazujući da je
prava snaga u umu i duhu, a ne samo u tijelu.
Porijeklo
Kada je Meada učio obitelj Gracie Judo on je to
nazivao Jujutsu. Nije poznato zašto je to učinio jer je
Maeda trenirao Jujutsu samo kratko vrijeme kao dijete.
Jedna teorija je da zato što je Maeda sudjelovao u brutalnim
borilačkim natjecanjima što je Kano smatrao da je protiv principa
Juda, Maeda je promijenio ime jer je raskinuo s Kanom.
Druga teorija je da je Maeda stavio mnogo prljavih tehnika u svoj
silabus porijeklom iz klasičnog Jujutsua. U to vrijeme bilo je
znano kao džiju-džicu – ne ‘Gracie džiju-džicu’ ili
‘Brazilski džiju-džicu’.
Ovi nazivi su kasnije nastali kada je Gracie obitelj svoju
borilačku vještinu počela širiti u SAD.
‘Jiu-jitsu’ je isto bio originalno sricanje vještine na
zapadu i zbog toga ova vještina je zadržala takav naziv iako
tehnički netočan. Ostalo uobičajeno sricanje
je Jujitsu, Jujutsu, Ju
jitsu i Ju-jitsu.
Raznolikost sricanja je zbog poteškoća transliteracije japanskih
Kanji zvukova u engleski fonetski sistem.
Najvažniji faktor koji razlikuje Brazilski džiju-džicu od Juda i
nekih škola Jujutsua je da BJJ daje namjerni naglasak na borbu na
tlu.
Dok japanski Jujutsu i Judo uključuju trening za parter (newaza)
malo japanskih škola daje naglasak na parter kao BJJ. Neke, ako
ne i sve, BJJ škole zanemaruju tehnike bacanja.
Premisa je da većina prednosti većeg i snažnijeg
protivnika dolazi od duljeg dohvata i snažnijih udaraca mogu biti
negirana ako borba bude na tlu.