Kad saznamo da je netko umro – osobito u ranijoj dobi od očekivane – često dolazi do bujice bolnih emocija i teških pitanja. Glavno među njima je: Kako se to dogodilo?
Bilo da smo dobro poznavali pokojnika ili je bio potpuni stranac,
neki od nas imaju tendenciju fiksirati se na otkrivanje uzroka
smrti, možda posvećujući sate istraživanju interneta dok
očajnički tragamo za tragovima koji bi nam mogli otkriti uzrok
njegove smrti. Drugi bi mogli posegnuti za izrazom sućuti
obitelji pokojnika nakon čega bi uslijedilo otvoreno pitanje.
Iako pristup pronalaženju odgovora može varirati, temeljni impuls
nije neuobičajen.
“Mislim da kad čujemo da je netko preminuo u mladoj dobi,
to poljulja naš osjećaj normalnosti i način na koji
konceptualiziramo svijet”, rekla je Rachel
Thomasian, licencirana terapeutkinja i vlasnica Playa Vista
Counselinga u Los Angelesu. “Radimo s općim uvjerenjem da
ljudi žive dok ne ostare i da će umrijeti nakon što odu u
mirovinu. Vjerujemo da je to način na koji nas naš mozak
psihološki štiti od briga o svim lošim stvarima koje bi se
zapravo mogle dogoditi.”
Dodala je kako nas nepoznavanje uzroka smrti može navesti na
razmišljanje o svim mogućim načinima na koje osoba može umrijeti.
Ova potreba da se sazna razlog smrti relativno mlade osobe daje
nam neki smisao zašto se to moglo dogoditi.
“Ljudi imaju prirodan strah od vlastite smrti, pa kad čuju za
preranu smrt, moglo bi im dati osjećaj kontrole da znaju kako su
umrli kako bi to mogli spriječiti”, rekao je Thomasian. “Dakle,
kada čujemo za nekoga tko umire u mladoj dobi, to nas podsjeća ne
samo na našu vlastitu smrtnost, već i na to da ni mi nismo imuni
od toga da umremo puno prije svog 100. rođendana.”
Budući da većina nas ne voli aktivno razmišljati o vlastitoj
smrtnosti, skloni smo suprotstaviti se takvim mislima
pretpostavkom ili nadom da ćemo umrijeti mirno u snu u starosti.
“Dakle, kada se moramo suočiti sa stvarnošću da je netko umro
mlad, to stvara sukob s ovom pretpostavkom i pokušavamo to
riješiti dobivanjem više informacija”, rekla je Zainab
Delawalla, klinička psihologinja u Atlanti. “U konačnici, želimo
si učvrstiti ideju da nećemo umrijeti mladi.”
Te prvotne misli da želimo znati uzrok smrti također proizlazi iz
naše prirodne znatiželje koju imamo kao ljudi. U doba interneta i
društvenih medija, mlađe generacije posebno se ponose svojom
sposobnošću brzog pronalaženja informacija o drugim ljudima.
Dakle, ne znati kako je netko umro može se činiti kao
frustrirajuće nedovršena slagalica, koja otežava teške emocije
oko tragičnog i šokantnog gubitka.
“Ova neurološka potreba za razumijevanjem kako i zašto je
netko umro povezana je s konceptom koji socijalni psiholozi
nazivaju ‘kognitivnim zatvaranjem’, a koji se odnosi na
motivaciju da se pronađu odgovori na dvosmislene
situacije”, rekla je Becky
Stuempfig, terapeutkinja iz južne Kalifornije.
“Imamo različite razine potrebe za kognitivnim zatvaranjem, a ta
se potreba često povećava tijekom stresnih događaja kao što je
smrt. Naš se mozak bori s nepoznatim, a mir nam donosi trenutak
kada možemo odgovoriti na pitanje ‘zašto’ i raspršiti misterij
koji okružuje gubitak. Čak i ako nemamo točne informacije, naši
umovi mogu zadržati sve odgovore koje možemo prikupiti.”
Jesu li ove misli loša stvar?
“Općenito govoreći, mislim da pokušaj rješavanja unutarnjih
sukoba traženjem više informacija nije loša stvar”, rekla je
Delawalla. “Potreba da otkrijemo točan uzrok smrti kada netko
umre u mladosti vjerojatno je ukorijenjena u tome što se
očajnički pokušavamo držati pretpostavke da bismo ipak mogli
mirno umrijeti od starosti. Više informacija o jednom konkretnom
slučaju omogućilo bi nam da shvatimo zašto su te okolnosti
drugačije i kako se ne odnose na nas.”
Nema ničeg inherentno lošeg u želji za detaljima koji nam
omogućuju da stavimo red u stvari koje se čine kaotičnima, a
nepoznati proces smrti i ono što se događa nakon što umremo
svakako spadaju u tu kategoriju.
“Za neke, pokušaj razumijevanja kako i zašto je netko
umro proizlazi iz želje da se odgodi zastrašujući koncept smrti
produžavanjem života i izbjegavanjem onoga što je uzrokovalo
smrt”, rekla je Stuempfig.
“To se često vidi kada umru djeca. Gubitak djeteta djeluje toliko
neprirodno i traumatično da drugi ponekad osjećaju očajničku
potrebu da shvate uzrok smrti u pokušaju da izbjegnu sličan
gubitak i nađu neki razlog za situaciju za koju se čini da se
nikada ne bi trebala dogoditi.”
Međutim, potreba za saznanjem uzroka smrti u određenim
situacijama može postati problematična, dodala je. Primjerice,
možda ćete morati napraviti korak unatrag ako vaša želja da
saznate uzrok nečije smrti postane opsesivna i ometa vas u
svakodnevnom funkcioniranju. Ne dopustite da to utječe na vaš san
ili sposobnost obavljanja posla ili drugih zadataka.
“Oni koji se fiksiraju na sve alternativne načine na koje se može
umrijeti mlad obično se suočavaju s nekim oblikom tjeskobe”,
primijetila je Thomasian.
Zapitajte se je li vaša želja za ovom informacijom povezana s
dubljim problemom koji biste trebali riješiti s profesionalnim
terapeutom.
“Mislim da te misli mogu biti loše ako utječu na vas da prijeđete
granice ili ne poštujete ono što je osoba ili obitelj izgubila”,
dodao je Racine Henry, licencirani bračni i obiteljski
terapeut u New Yorku. “Nije uvijek prikladno pitati ‘što se
dogodilo?’ – pogotovo kada je gubitak svjež i ljudi pokušavaju
smisliti kako tugovati.”
Kako izbjeći da vas obuzima potreba za znanjem uzroka
smrti?
Ako se osjećate iscrpljeni potrebom da saznate nečiji uzrok
smrti, pokušajte promijeniti način razmišljanja. Ispitajte izvor
svoje frustracije i zapitajte se što vidite kao dobrobiti od
saznanja kako su umrli i štete od neznanja.
“Ako želja proizlazi iz brige za osobno zdravlje ili želje da se
članovi obitelji zaštite od potencijalno opasnih situacija,
otvoreni razgovori i proaktivni koraci mogu osnažiti pojedinca da
ponovno stekne osjećaj kontrole”, rekla je Stuempfig.
“Primjerice, ako se netko osjeća zaokupljen smrću za koju sumnja
da je uzrokovana samoubojstvom, moglo bi biti terapeutski imati
otvorene razgovore s ljudima u njihovim životima o tome kako se
mogu brinuti za svoje mentalno zdravlje. To može pomoći da se
ljudima da osjećaj kontrole, suprotstavljajući se prevladavajućim
osjećajima bespomoćnosti.”
Pokušajte utvrditi jesu li vaši osjećaji oko želje za ovom
informacijom povezani s nečim u vašem životu.
Umjesto da se sramite što želite znati uzrok smrti, prepoznajte
tu potrebu kao prirodnu funkciju ljudskog mozga”, rekla je
Stuempfig. “Može biti korisno promijeniti naš unutarnji dijalog
iz ‘Što nije u redu sa mnom? Zašto sam tako morbidno opsjednut
saznanjem kako je ta osoba umrla?’ do ‘OK, imam nametljivu misao
o tome da želim znati uzrok smrti i to samo moj mozak radi svoj
posao.’”
Preusmjeravanje našeg negativnog razmišljanja pomaže u smanjenju
tjeskobe i srama ― što na taj način smanjuje učestalost
potencijalno štetnih impulsa. Dakle, umjesto da osuđujete
sami sebe zbog toga što ih imate (i time im pomažete da ojačaju),
usredotočite se na svjesnost kako biste izbjegli osjećaj da će
vas progutati nametljive misli, piše Huffpost.
“Razgovaranje o tim mislima s obitelji i prijateljima kojima se
također može pomoći u smanjenju izolacije i samokritičnosti jer
je univerzalna ljudska potreba tražiti odgovore u takvim
situacijama”, dodala je Stuempfig.
Ako niste dobro poznavali osobu koja je umrla, razmislite kako
biste svoju fiksaciju mogli usmjeriti u nešto pozitivnije.
“Pokušajte se ponovno usredotočiti na to kako možete poštovati
ono kroz što prolaze oni koji su pogođeni njihovom smrću”, rekla
je. “Možda možete pomoći u organizaciji pogreba”.
Konačnost smrti može potaknuti ozbiljnu tjeskobu i strah, ali
nijedan podatak neće učiniti da se osjećate manje neizvjesno.
“Umjesto da mahnito tražimo informacije koje bi potvrdile ‘to se
meni neće dogoditi’, poradimo na prihvaćanju da nitko od nas ne
zna kako ili kada ćemo se suočiti sa smrću”, naglasila je
Delawalla. “Mi, međutim, imamo mnogo više izbora oko toga kako
ćemo se suočiti sa životom. Utrošimo više energije na to.”