Svi znamo da natprosječno inteligentni ljudi ne donose uvijek najpametnije odluke niti im njihov visok kvocijent inteligencije jamči uspjeh i sreću. Naprotiv, izuzetno inteligentni ljudi često završe zapetljani u mreži briga, egzistencijalne tjeskobe i beznađa.
Genijalnost često povezujemo s čudljivošću: Ernest Hemingway,
Emily Dickinson, Virginija Woolf, Edgar Allan Poe, pa čak i
Mozart, sve su to bili briljantni, kreativni, iznimni umovi — i
svi odreda tragično tjeskobni.
No, može li se govoriti o pravilu? Postoji li izravna veza između
višeg IQ-a i depresije? Za početak, viši stupanj inteligencije ne
pridonosi nužno razvoju bilo koje mentalne bolesti. Ipak, točno
je da kod ovih ljudi postoji određena sklonost pretjeranoj
zabrinutosti, samokritičnosti i iskrivljenom, najčešće negativnom
svjetonazoru. U mnogim slučajevima, ti se čimbenici ujedinjuju u
idealnu Petrijevu zdjelicu za nastanak depresije: iako naravno
ima iznimaka, mnoge su studije pokazale da ljudi s kvocijentom
inteligencije višim od 170 osobito naginju depresiji,
piše tportal.
U svojoj knjizi “Kreativni mozak” neurologinja Nancy
Andreasen vrlo pažljivo demonstrira nezanemarivu sklonost
najpametnijih i najkreativnijih ljudi da razviju određene
poremećaje: bipolarni poremećaj, depresiju, napadaje tjeskobe te,
posebno, napadaje panike. Čak je i Aristotel u svoje vrijeme
pisao o tome da inteligencija ide ruku pod ruku s melankolijom.
Genijalci poput Isaaca Newtona, Arthura Schopenhauera i Charlesa
Darwina patili su od dugih razdoblja neuroza i psihoza. Virginia
Woolf, Ernest Hemingway i Vincent Van Gogh otišli su tako daleko
da su si oduzeli život.
Sve su to, naravno, slavni ljudi, no uvijek je bilo i tihih,
neshvaćenih, usamljenih genija koji žive u svojim
mikrosvjetovima, odvojeni od ostatka svijeta, koji im se
jednostavno čini previše kaotičnim, besmislenim i
razočaravajućim.
Studija utemeljitelja psihoanalize Sigmunda Freuda provedena na
skupini djece s kvocijentom inteligencije većim od 130 pokazala
je da je gotovo 60 posto njih razvilo ozbiljan depresivni
poremećaj. Poznat je i rad Lewisa Termana, koji je 60-ih godina
prošloga stoljeća počeo pratiti djecu s IQ-om većim od 170 u
jednom od najpoznatijih eksperimenata u povijesti psihologije.
Promatrajući ih kao sredovječne odrasle ljude u 1990-ima,
pokazalo se da postoji veza između visokog kvocijenta
inteligencije i niže razine zadovoljstva životom. Iako su mnogi
među njima postali uspješni ljudi, mnogi su si opetovano pokušali
oduzeti život ili su razvili razne ovisnosti.
Promatranjem visoko inteligentnih ljudi utvrđeno je i to da su
oni osobito osjetljivi na globalne probleme. Pritom, njih ne
brinu samo konkretne stvari kao što su klasne nejednakosti, glad
ili ratovi – smeta im egoistično, iracionalno i nelogično
ponašanje. Ponekad čak razviju disocijativni poremećaj osobnosti.
Svoje živote u pravilu promatraju izvana, poput sveznajućeg
pripovjedača kojemu treće lice omogućuje preciznu objektivnost,
ali bez osjećaja da je i sam dio priče. To uzrokuje “slijepe
točke”, što pak ima veze s emocionalnom inteligencijom: kako su
skloni samoobmani, nastaju ozbiljne pogreške u percepciji.
Nadalje, natprosječno inteligentni ljudi često se isključivo
fokusiraju na ono što njihovoj okolini nedostaje. Neusklađenosti,
sebičnosti svijeta u kojemu žive, svijet u koji se ne mogu
uklopiti. Često ne raspolažu emocionalnim vještinama koje bi im
pomogle pronaći smirenje u tom zbunjujućem vrtlogu.