Postoji tendencija da se na umjetničke, matematičke ili znanstvene genije gleda kao na potištena stvorenja. Pomalo čudno, ali vrlo povezano s njihovom neobičnošću. Primjeri su Hemingway, Emily Dickinson, Virginia Woolf, Edgar Allan Poe i Amadeus Mozart. Briljantni, kreativni, izuzetni umovi - s tragičnom sklonošću tjeskobi.
Postavlja se pitanje postoji li izravna veza između višeg IQ-a i
depresije? Za početak, viša inteligencija ne doprinosi nužno
razvoju bilo kakve mentalne bolesti. Međutim doista postoji
određena predispozicija prema pojačanoj zabrinutosti,
samokritičnosti i iskrivljenom, obično negativnom, svjetonazoru.
U mnogim slučajevima ovi čimbenici stvaraju idealne uvjete za
depresiju. Uz to treba napomenuti da postoje iznimke. U
našem društvu imamo briljantne ljude koji maksimalno
iskorištavaju svoj potencijal ulažući ne samo u svoj
život već i u samo društvo. Ipak, mnoge studije i knjige
pokazuju ovu jedinstvenu vezu s depresijom, posebno kod ljudi s
IQ-om iznad 170.
Osobnost visoko inteligentnih ljudi
Knjiga Kreativni mozak je štivo od velike pomoći za
razumijevanje načina na koji funkcionira mozak najpametnijih i
najkreativnijih ljudi. Neurologinja Nancy Andreasen u
njoj pomno demonstrira značajnu tendenciju da genijalci u našem
društvu mogu razviti određene poremećaje: bipolarni poremećaj,
depresiju, napade tjeskobe, a posebno napade panike. Čak nam je i
Aristotel svojedobno pokazao da inteligencija ide ruku pod ruku s
melankolijom. Genijalci poput Sir Isaaca Newtona, Arthura
Schopenhauera i Charlesa Darwina patili su od dugih razdoblja
neuroze i psihoze. Virginia Woolf, Ernest Hemingway
i Vincent Van Gogh su poduzeli zastrašujući korak okončanja
vlastitog života. Međutim, uvijek je bilo tihih, neshvaćenih,
osamljenih genijalaca koji su živjeli u svojim malim svjetovima.
Odvojeni od stvarnosti koja im se čini previše kaotičnom,
besmislenom i razočaravajućom.
Studije o visoko inteligentnim ljudima
Sa svojom kćeri Annom Sigmund Freud proučavao je razvoj
skupine djece s kvocijentom inteligencije iznad 130. U svojoj je
studiji otkrio da ih je gotovo 60% na kraju razvilo veliki
depresivni poremećaj. Tu je i proslavljeni rad Lewisa Termana,
pionira obrazovne psihologije s početka 20. stoljeća. Bilo je to
60-ih godina kada je počelo dugo proučavanje visoko sposobne
djece. Djeca s IQ-om iznad 170 sudjelovala su u jednom od
najpoznatijih eksperimenata u povijesti psihologije. Tu djecu su
zvali “termitima”. Tek 90-ih godina došlo je do izvlačenja nekih
važnih zaključaka iz studije.
Inteligencija: teško breme
“Termiti”, djeca Lewisa Termana koji su spomenutih 90-ih bili
sredovječni odrasli, pokazali su vrlo zanimljive rezultate.
Ustanovljena je veza između visoke inteligencije i niže razine
zadovoljstva životom. Doduše, mnogi od njih stekli su slavu i
važne pozicije u društvu. Ali mnogi su također
pokušali samoubojstvo više od jednom ili su pali u
navike ovisnosti poput alkoholizma.
Još jedan značajan aspekt koji otkriva ova skupina ljudi je
posebna osjetljivost na svjetske probleme. Brige im nisu
sadržavale samo probleme nejednakosti, gladi u svijetu ili
ratovima. Visoko inteligentnim ljudima smeta egoistično,
iracionalno i nelogično ponašanje.
Emocionalne slijepe točke visoko inteligentnih
ljudi
Stručnjaci nam kažu da visoko inteligentni ljudi ponekad
razviju disocijativni poremećaj osobnosti. Oni svoje živote vide
izvana, poput pripovjedača koji koristi treće lice da vidi s
pomnom objektivnošću, ali bez osjećaja da su u potpunosti dio
toga. Ova perspektiva uzrokuje “slijepe točke”. To je koncept
koji ima puno veze s emocionalnom inteligencijom, o čemu je
Daniel Goleman govorio u zanimljivoj knjizi istog naslova. Ta
perspektiva uzrokuje samoobmane, ozbiljne pogreške u percepciji.
Dakle, ono što visoko inteligentni ljudi često rade je isključivo
fokusiranje na ono što nedostaje njihovoj okolini. Stvari koje
nisu sinkronizirane, egoistični dijelovi svijeta, svijet u koji
se ne mogu uklopiti. Često nemaju emocionalne vještine da pronađu
mir u ovom zbunjujućem svijetu. Još jedna stvar koju možemo
zaključiti o visoko inteligentnim ljudima jest da im često
nedostaje jedno kritično područje: emocije. To nas dovodi do
drugog zaključka: možda bismo trebali dodati još jedan
faktor IQ-u, piše Exploring Your Mind.
