Prijetnje, otrovani psi i posječena stabla: albanskim šumama zavladao je rat oko tartufa, cijenjenih i skupocjenih gljiva koje su u ovoj siromašnoj europskoj zemlji poznate kao "crno zlato".
Evgjeni Pano, 28-godišnja beračica tartufa, svako jutro
odlazi u gorje na albanskom jugu sa suprugom i dva psa, Lajkom i
Bossom, obučenim da pronađu i nježno
iskopaju gastronomsku deliciju snažnog mirisa.
Pano većinu tartufa proda trgovcima iz Italije i Francuske –
tradicionalnom području uživanja te
kvrgaste podzemne poslastice.
Ovakav način života možda zvuči idilično: za kilogram crnih
tartufa dnevno se može zaraditi oko 50 eura. Bijeli tartufi koji
su rjeđi i vrjedniji, mogu se prodati do 140 eura.
Zavidne su to količine novca za zemlju gdje je mjesečna plaća
ispod 400 eura, a na selu i niža.
No, posao nije nimalo lak.
Pano i drugi albanski berači tartufa opisuju opasne borbe za
teritorij gdje se suparnici međusobno zlostavljaju i
nemilosrdno napadaju skupocjene pse.
Prisjeća se kako joj je jednog dana grupa muškaraca “zablokirala
put i zaprijetila” ako nastavi tražiti tartufe na dijelu
zemlje koju su smatrali svojom.
Incident je prijavila policiji i idućeg se jutra vratila na isto
mjesto kako bi dokazala da je neće tako lako otjerati iz posla
koji opisuje kao “duboku i emotivnu strast”.
Međutim, mnogi su već bili prisiljeni odustati, poput Besmija
Lamija koji je svoje dane provodio tražeći tartufe na zemlji
planine Dajti koja se nalazi iznad Tirane.
Morao se povući nakon što su krajem prošle godine suparnici
otrovali njegova dva jazavčara.
“Pratili su me, pronašli mjesto (gdje sam tražio tartufe) i, kako
bi me natjerali da pobjegnem, ubili moja dva psa”, rekao je Lami
jedva susprežući suze.
Uništeni korijeni stabala
Nedostatak propisa doveo je albanska stabla, kao i tartufe, u
opasnost zbog neopreznih berača koji zemlju obrađuju
oštrim alatima.
Trgovina tartufima u Albaniji započela je prije deset godina,
kada su Talijani na drugu obalu Jadrana stigli u potrazi za
gljivama.
Nekoć brojni u Albaniji, tartufe je danas jako teško
pronaći, tvrdi Pano, smatrajući kako je kriva upotreba
sjekira koje presijecaju korijene stabala na kojima gljive
inače rastu.
“Uništeno stablo više ne proizvodi tartufe”, rekla je Pano,
dodavši kako bi željela da vlasti uvedu strogo licenciranje i
poreze radi kontrole djelatnosti.
“U Albaniji se tartufi ne uzgajaju te nisu zaštićeni, a ne
postoji niti prevencija niti svijest o sprječavanju njihova
uništavanja”, objasnio je njezin suprug Panajot Pano (39), koji
se u Albaniju vratio radi biznisa s tarfufima nakon gotovo
dva desetljeća života i rada u inozemstvu.
U nekim dijelovima zemlje, primjerice u nacionalnim parku
Divjake-Karavasta na zapadu, situacija je postala “katastrofalna
za gljive”, tvrdi direktor parka Adrian Koci.
Koci je u lipnju prijavio dva muškarca policiji jer su u
šumi koristili pijuke.
Međutim, s obzirom na to da ne postoji zakon koji bi zabranio
takvu praksu, bili su pušteni.
Tržište u kaosu
“I mi smo zabrinuti, ali bez jasnih pravila ne može
se djelovati protiv nesavjesnih kopača”, rekao je Agim
Hoxha, šumar u parku Divjake-Karavasta.
“To bi bilo kao da uđemo u nečiji dom bez naloga za pretres”,
kaže Hoxha.
Dužnosnik ministarstva okoliša Ylli Hoxha navodi kako je u
tijeku izrada preciznijeg zakonskog okvira za branje
tartufa.
U međuvremenu, tržište je u “kaosu”, tvrdi Enea Ristani,
27-godišnjak koji gljive bere s ocem.
Posao privlači “mnogo stranaca, poput Talijana, Grka, Rumunja,
Francuza”, dodaje Ristani.
Također, većina tartufa odlazi u inozemstvo, često na zapad
Europe gdje se za njih može dobiti 10 puta veća cijena.
Kako bi što više profita zadržali na albanskom tlu, Ristani je s
ocem nedavno otvorio gurmansku trgovinu tartufa u Tirani, u nadi
da će potaknuti apetit sugrađana za tu skupocjenu slasticu.
Prodaju domaći umak od tartufa, čips i brandy.
