U vrijeme kada su društveni mediji za većinu ljudi postali bitan dio svakodnevice nije teško uz pomoć aplikacija i selfie filtera drugima se prikazati atraktivnijima nego što zapravo jesmo.
Samo nekoliko poteza i aplikacija vašega pametnog telefona
uklonit će bubuljice i popraviti vam ten, povećati oči, smanjiti
nos, suziti lice….
No liječnici s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Bostonu kažu
da obilje digitalno poboljšanih fotografija na društvenim mrežama
može imati kontraefekt, odnosno korisnike učiniti nesigurnijima,
pa i dovesti do problema s njihovim samopouzdanjem.
U članku objavljenom u stručnome časopisu Jama Facial Plastic
Surgery bostonski liječnici ističu da se percepcija ljepote
globalno izmijenila u vrijeme kada svatko može digitalno
izmijeniti vlastitu fotografiju.
Uz pomoć aplikacija i selfie filtera postižemo bjelje zube,
ljepši ten, možemo izmijeniti boju očiju, izduljiti oblik
lica…, postići sve ono što smo ranije mogli vidjeti samo na
naslovnicama modnih časopisa.
“Zbog selfieja popravljenih uz pomoć filtera ljudi mogu izgubiti
dodir sa stvarnošću, jer o sebi stvaraju sliku osobe koja izgleda
savršeno, u skladu s očekivanjima drugih”, kaže dr. Neelam Vashi
s bostonskog sveučilišta.
Iznosi podatke kojima raspolažu plastični kirurzi. Njih 55 posto
je kazalo da pacijenti odnedavno sve češće traže operacije koje
će im omogućiti da na selfiejima izgledaju bolje. Godine 2015.
takvu je informaciju iznijelo 42 posto ‘plastičara’.
Liječnici kažu da pacijenti od njih više ne traže kozmetičke ili
operativne zahvate uz pomoć kojih će nalikovati omiljenoj
filmskoj zvijezdi, već žele postati poboljšana verzija sebe,
najčešće s punijim usnama, užim ili kraćim nosevima ili većim
očima.
Vashi i kolege smatraju da sveprisutne isfiltrirane fotografije
kod nekih korisnika društvenih mreža mogu utjecati na njihovo
samopouzdanje, a u ekstremnim slučajevima rezultirati i
desmorfnim tjelesnim poremećajem – opsesivnom zaokupljenošću
umišljenom ili manjom estetskom manom koja izaziva značajnu
uznemirenost ili ometa društveno, profesionalno ili drugo
djelovanje. Osoba se zbog toga može povući iz društvenog života.
Poremećaj najčešće započinje tijekom adolescencije i čini se da
se jednako učestalo pojavljuje u muškaraca i žena.
Voditelj odjela intervencijske biološke psihijatrije na
Sveučilištu Freiburg, Thomas Schlaepfer kaže da je riječ o
otprije poznatom poremećaju, no da, “s obzirom na povećanu
upotrebu pametnih telefona, postaje sve izraženiji.”
Ne zna se koliko osoba danas pati od ovog poremećaja, no čini se
da je brojka prilično velika. “Ili se osobe koje pate od ovog
poremećaja ne obraćaju svojim liječnicima ili je poremećaj
prikriven pa se vodi pod depresivno stanje”, objasnio je. Tvrdi
da je premalo liječnika upoznato s ovim poremećajem, kao i s
kriterijima njegova dijagnosticiranja te da bi trebalo poduzeti
odgovarajuće korake i javnosti podastrijeti više informacija o
njemu.
“Pacijentima se ne može pomoći ako liječnik nije prepoznao
poremećaj”, ističe Schlaepfer, dodajući da se on liječi
jednostavno, farmakoterapijom i psihoterapijom.
