Društveni mediji za većinu su ljudi postali izuzetno važan dio svakodnevice, jer nije teško uz pomoć aplikacija i selfie filteradrugima se prikazati atraktivnijima nego što zapravo jesmo
Samo nekoliko poteza i aplikacija vašega pametnog telefona
uklonit će bubuljice i popraviti vam ten, povećati oči, smanjiti
nos, suziti lice….
No, liječnici s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Bostonu kažu
da obilje digitalno poboljšanih fotografija na društvenim mrežama
može imati kontraefekt, odnosno korisnike učiniti
nesigurnijima, pa i dovesti do problema s njihovim
samopouzdanjem.
U članku objavljenom u stručnome časopisu Jama Facial Plastic
Surgery bostonski liječnici ističu da se percepcija
ljepote globalno izmijenila u vrijeme kada svatko može
digitalno izmijeniti vlastitu fotografiju.
Uz pomoć aplikacija i selfie filtera postižemo bjelje zube,
ljepši ten, možemo izmijeniti boju očiju, izduljiti oblik
lica…, postići sve ono što smo ranije mogli vidjeti samo na
naslovnicama modnih časopisa.
“Zbog selfieja popravljenih uz pomoć filtera ljudi mogu izgubiti
dodir sa stvarnošću, jer o sebi stvaraju sliku osobe koja izgleda
savršeno, u skladu s očekivanjima drugih”, kaže dr. Neelam Vashi
s bostonskog sveučilišta.
Iznosi podatke kojima raspolažu plastični kirurzi. Njih 55 posto
je kazalo da pacijenti odnedavno sve češće traže operacije koje
će im omogućiti da na selfiejima izgledaju bolje. Godine 2015.
takvu je informaciju iznijelo 42 posto ‘plastičara’.
Liječnici kažu da pacijenti od njih više ne traže kozmetičke
ili operativne zahvate uz pomoć kojih će nalikovati omiljenoj
filmskoj zvijezdi, već žele postati poboljšana verzija sebe,
najčešće s punijim usnama, užim ili kraćim nosevima ili većim
očima.
Vashi i kolege smatraju da sveprisutne isfiltrirane
fotografije kod nekih korisnika društvenih mreža mogu utjecati na
njihovo samopouzdanje, a u ekstremnim slučajevima
rezultirati i desmorfnim tjelesnim poremećajem – opsesivnom
zaokupljenošću umišljenom ili manjom estetskom manom koja izaziva
značajnu uznemirenost ili ometa društveno, profesionalno ili
drugo djelovanje.
Osoba se zbog toga može povući iz društvenog života.
Poremećaj najčešće započinje tijekom adolescencije i čini se da
se jednako učestalo pojavljuje u muškaraca i žena. Voditelj
odjela intervencijske biološke psihijatrije na Sveučilištu
Freiburg, Thomas Schlaepfer kaže da je riječ o otprije
poznatom poremećaju, no da, “s obzirom na povećanu upotrebu
pametnih telefona, postaje sve izraženiji.”
Ne zna se koliko osoba danas pati od ovog poremećaja, no čini se
da je brojka prilično velika. “Ili se osobe koje pate od
ovog poremećaja ne obraćaju svojim liječnicima ili je poremećaj
prikriven pa se vodi pod depresivno stanje”, objasnio je.
Tvrdi da je premalo liječnika upoznato s ovim poremećajem, kao i
s kriterijima njegova dijagnosticiranja te da bi trebalo
poduzeti odgovarajuće korake i javnosti podastrijeti
više informacija o njemu. “Pacijentima se ne može pomoći ako
liječnik nije prepoznao poremećaj”, ističe Schlaepfer,
dodajući da se on liječi jednostavno, farmakoterapijom i
psihoterapijom.
