Kao i u svemu, postoje različiti stupnjevi narcisoidnosti.
Postoji spektar od zdravog narcizma (s uravnoteženom dozom
ljubavi prema sebi i samopoštovanja) do patološke, sveobuhvatne
narcisoidne tendencije, piše Elephant Journal.
Narcisoidnost je problematična za društvo u cjelini, kao i za
svaku narcisoidnu osobu koja je uznemirena svojom neprestanom
negativnošću, opsesijom svojim imidžom i opasno pretjeranim
osjećajem vlastite važnosti.
To nije ni pojednostavnjeno niti nedužno, kao što je uobičajeno
uspoređivati narcisoidnost s mitom o lijepom muškarcu ili ženi
koji gledaju svoj vlastiti odraz na površini jezera, fokusirani
na svoju ljepotu i savršenstvo.
Narcisoidnost je prvenstveno seksualna perverzija, prema
Freudovoj teoriji. Sigmund Freud u svom eseju “O narcizmu: Uvod”
iz 1914. piše:
“Narcis je osoba koja se prema vlastitom tijelu odnosi na isti
način kao što se odnosi i sa seksualnim objektom, to jest,
udara ga i nježno miluje, dok on dobiva potpuno zadovoljstvo kroz
ove aktivnosti. Razvijena do ovog stupnja, narcisoidnost ima
značajke perverzije koja apsorbira cijeli seksualni život
pacijenta.”
Freud definira i megalomaniju kao “uvećanu i jednostavniju
manifestaciju” narcizma.
“Postoji oblik narcizma koji, čini se, utječe na muškarce više
od žena … to proizlazi iz vrlo bliske i nezdrave veze majke i
sina.”Berit Brogaard
Nasuprot tome, post – frojdovski psiholozi u ranom 20.
stoljeću, kao što je Karen Horney, narcisoidnu osobnost vide kao
svojstvo oblikovano disfunkcionalnošću ranog okruženja, za
razliku od viđenja narcisoidnih potreba i tendencija kao nešto
što je inherentno u ljudskoj prirodi.
Najnovija istraživanja pokazuju da je narcizam u porastu u
suvremenoj kulturi zbog porasta reality emisija, društvenih
mreža, te je sve veći fokus na postignuća, čak i u vrtićima i
osnovnim školama, što je povezano s općim smanjenjem dječje
slobode da se igraju sa svojim vršnjacima na nestrukturiran
način.
Jednostavno rečeno, narcizam je napuhano viđenje sebe, u
kombinaciji s relativnom ravnodušnosti prema drugima. Postoje
dvije različite kategorije patološkog narcizma: egzibicionist i
pritajeni narcis. Oba proizlaze iz nemogućnosti da adekvatno
razvijaju sebe u skladu sa svojom dobi – zbog problema u
odgajanju tijekom djetinjstva od strane primarnog skrbnika,
obično majke.
Pritajeni narcis će vjerojatno imati deprimiranu, neadekvatnu
percepciju sebe i također opipljivu svijest o unutarnjoj
praznini. Egzibicionistički tip, s druge strane, ima napuhanu,
grandioznu percepciju sebe koja je izvan dodira sa stvarnošću.
Bez ispitivanja ili promišljanja egzibicionist pretpostavlja da
su drugi poput njega. Pritajeni narcis želi stalno odobrenje
drugih, dok egzibicionist stalno traži divljenje i tapšanje ega.
Sedam smrtnih grijeha narcisoidnosti:
Besramnost: nesposobnost procesuiranja srama
Čarobno razmišljanje: smatranje sebe savršenim
Bahatost: umanjivanje važnosti drugih ljudi i
njihovo ponižavanje
Zavist: priželjkivanje tuđih uspjeha, imetka,
postignuća
Ovlasti (odnosno povlastice): osjećaj i
djelovanje u skladu s mišljenjem da su posebni i bolji od svih
ostalih
Iskorištavanje: iskorištavanje drugih bez obzira
na njihove osjećaje ili interese
Nedostatak granica: nema granica između sebe i
drugih
Narcisoidna majka idealizira svog sina i stavlja ga na
pijedestal. U vrijeme njegove adolescencije, smeta joj što joj on
više ne ugađa kao nekad, što pak stvara nezadovoljstvo u
njemu.
Njegov obrambeni mehanizam je uvećanje njegovog ega, što je
fasada koja prekriva duboku nesigurnost i tjeskobu.
Ipak, nije isključivo kriva samo majka. Narcisoidni očevi će
vjerojatno odgojiti narcisoidnu djecu.
Na razini zajednice, moramo raditi na tome da preokrenemo
alarmantni trend narcizma u društvu promicanjem altruizma kod
djece i mladih. To se može postići uključivanjem eksplicitnog
učenja emocionalne inteligencije i svjesnosti u tradicionalne
obrazovne ustanove i u školovanje kod kuće.
Prevela: Suzana Prnjak za atma.hr
