Svaka žena ima priliku živjeti divljim životom. Jer divljina nije nešto što se stiče ili uči, divljina je naše prirodno stanje koje smo uvjetovanošću zaboravili.
Zaborav je, srećom, privremen. Divlji duh ima tu mogućnost da
vreba iz prikrajka, iz zatvora u kojem je utamničen i da nas
povremeno, kroz snove, kroz naše glasnike u obliku drugih ljudi,
pa čak i kroz našu bol, uvijek i iznova podsjeća da je tu,
zanemaren i zaboravljen.
Poslušamo li ga, dogodi se transformacija neslućenih razmjera.
Divlji život budi se onog trena kad kažemo dosta svim lažima,
zauzmemo se za sebe, uzmemo uzde u svoje ruke, počnemo donositi
odluke iz i za sebe i prihvatimo svu odgovornost koja iz toga
proizlazi.
Pa zašto onda još uvijek ima toliko pitomih žena (jer pitomost je
suprotna divljini) i zašto je divlje živjeti takav izazov? I
jeste i nije.
Da bi smo shvatili pojam divljine, moramo razumjeti njegovu
suprotnost – pitomost. Pitomost je stanje u koje nas dovodi odgoj
majki koje i same nisu bile divlje. Pitoma majka ne trpi divlji
duh svoje kćeri jer ju podsjeća na sve ono što je i ona mogla ali
se nije usudila.
A nitko ne želi imati takvog živog svjedoka vlastitih
ograničenja. Pa da bi sebe zaštitila od boli istine, ona
zarobljava svoju divlju kćer.
Pitoma majka učinit će sve da joj ne dozvoli rasti i razvijati
se. Takav odgoj osakaćuje divlji duh, koji, još nejak i
nerazvijen nema izbora nego se predati. Nerijetko, sama
egzistencija te djevojke biva ugrožena i ona se u nemoći predaje.
Odgoj pitomih majki najprije će težiti pražnjenju divljeg
sadržaja, kako bi se duh mogao napuniti onime što je prihvatljivo
i što neće biti prijetnja okolini.
Na taj način, a u strahu od posljedica pružanja otpora, divlja
duša sklona je napustiti tijelo, a nastanjuje ga neki čudni
hijeroglif koji više nema veze s našim porijeklom, koji je
programiran da čini ono što se od njega očekuje i da bude ono što
mu je rečeno da smije biti. Zato divlja žena obično ima osjećaj
izgnanstva i zato se treba VRAĆATI – da bi uopće počela
živjeti.Ništa strašno. Jer divlji duh je neuništiv. On je sila
koja će se probuditi prvom prilikom kad se pojave zdravi uvjeti
za njegovo izbijanje iz sjene. Do tada, dobro je da spava i
skuplja snagu. Jer kad se probudi – micat će planine.
Drugi neprijatelj divlje žene je društvo. Jer društvo zna da
divlja žena zna i živi istinu bez obzira na posljedice.
Zna da je divlja žena ono dijete koje se usudi stati na sred trga
i vikati da je car gol. A društvo ne treba ženu koja zna, nego
ženu koja sluša. Koja slijedi naredbe i utapa se u gomili.
Svjesnost divlje žene prijetnja je sistemu koji postoji eonima.
Zato će društvo napraviti sve da kazni svaki trzaj divljeg duha
koji se odluči usprotiviti postavljenim pravilima ponašanja.
I ako divljina nije dovoljno snažna da se suprotstavi sistemu,
patit će. Jer koja je najveća kazna pojedincu, od kazne izopćenja
iz društva, bez kojeg misli da ne može? Taj strah je ukorijenjen
u čovjeku i protiv njega se ne može i ne treba.
Potrebno je, međutim, da divlja žena shvati razliku između mase i
plemena. Masa je stado koje ima samo jedan um. Um stada. Pleme je
zajednica koja je puno više od zbroja svojih sastavnih djelova.
Divlja žena ne treba ni jedno ni drugo. Ali dok je pleme
poželjno, masa je ono čega se treba kloniti.
Divlja žena mora izdržati bol izbora koji je pred njom i naći
svoje pleme, istovremeno se odričući mase koje je do sad bila
dio, a u kojoj možda ostaje i njena obitelj. Taj izbor nije
lagan, ali je nužan za naše psihičko zdravlje, ako i kada je
obitelj ta koja nam ne da živjeti.
I zato je divlji život tako težak. Jer donosi mnoge izazove pred
kojima je lako pokleknuti i od kojih su mnogi bolni.
Biti slobodan, biti svoj, biti gospodar svog života često znači
biti – SAM.
Hodati svojim putem često znači biti – SAM.
Biti na tronu često znači biti – SAM.
I to je cijena koju moramo platiti.
I jednog dana slijedi nagrada što smo taj izazov prihvatili:
svjesnost o tome da na svijetu postoji puno tronova i puno
samoća, koje čine jedno posve novo pleme kojeg do sada nismo bile
svjesne.
I onda pojmimo najveći dar koji nam donosi činjenica da smo se
usudili: spoznaju da je ta SAMOĆA samo druga strana medalje na
kojoj piše – SLOBODA.
Živite svoju slobodu.
Autor: Kristijana Vučetić / povratakdivljezene.com
