Ponekad, samo mislimo da smo izgubili vlastiti kompas, i od silne buke kojom smo okruženi, doista se s vremenom izgubimo i prepustimo. Kako netko drukčiji od tebe, koji ne nosi tvoju istinu i tvoje boli, može znati koliko ti sebe možeš dati? Zašto vjeruješ kada ti pojedinci govore da nešto ne možeš?
Nemaju oni toliko identične boli, emocija, mudrosti. Jer nisu
prošli ono što si prošao ti. Ne dopusti im da svojataju tvoj put
i tvoje probleme, da prikazuju naklonost i simpatije onom dobrom
starom rečenicom: ja sam prošao/la slično, znam o čemu
pričaš i kako se osjećaš.
Ne znaš, nemaš pojma. Daleko si od spoznaje mojih boli i
mudrosti, moga bića, isto kao što sam ja daleko od tvojih.
Time želim samo istaknuti činjenicu koliko smo svi
različiti. Različitog mentalnog sklopa, emotivnog sklopa i
različito pristupamo usvajanju tih lekcija. Mogu zamisliti i
suosjećati s drugima, ali ne mogu znati kako im je, jer ne nosim
njihove terete na svojim leđima. Tužno je kada vidiš koliko ljudi
pokušava pomoći ne znajući koliko nam zapravo odmažu svojom
subjektivnošću.
Radije stani sa strane, poslušaj što ti netko ima za reći i to je
više nego dovoljno. Svatko od nas zna kako i kamo dalje, samo
se previše oslanjamo na druge. Mnogo puta su mi pokušali
stati na crtu, uvjeriti me da nisam dovoljno dobra, da ja to ne
mogu. Samo zato što sebe smatraju nedovoljno dobrima, strahuju od
toga da se zaista netko pokaže kao dostojan izazova i da ih
nadmaši.
Smiješno je to, koliko ih pati od dokazivanja drugima, koliko ih
sluša ego umjesto srce i intuiciju. Zašto im smeta tvoj
rast? Zato što oni znaju da još nisu dorasli tome, a ti si se već
dovoljno izborio za sebe da naučiš hvatati prilike koje ti se
pružaju. Znaju da nemaju dovoljno hrabrosti i petlje za
pokrenuti nešto, natjerati se na promjenu i baciti se u nešto
novo. Ne bi te trebalo to sputavati, niti najmanje obeshrabriti.
Uvijek su ono najgore pričali oni izgubljeni. Uvijek su se
kriomice divili onima hrabrima, koji imaju svoje ja, onima koji
se trude pronaći sebe bez obzira na okolnosti. Kada ti govore da
ne možeš, istina je da oni ne mogu. Oni dopuštaju da svakodnevno
truju svoje misli negativom i smatraju da ništa nije
moguće. Njihova je to jad i njihova stvar.
Kada upiru prstom u tvoje izbore i korake, znaj,
zapravo pokušavaju skrenuti pogled sa sebe.
Jer su oni ti koji osjećaju grižnju radi nekih prethodnih izbora,
koraka. Krivnje se rješavaju tako da ju prebacuju na
druge. Ne dopuštaj im. Kada ti kažu da ne možeš, ti ipak
zagriži najjače. Neka vele da grizeš u inat
dušmanima. Neka govore što god misle da je
ispravno. Ne znaju oni ono što znamo mi. Ne znaju oni da to nije
inat. Ne znaju oni da se istinske spoznaje
nalaze pod okriljem poniznosti i hrabrosti. Da ti tad zaista nije
stalo tko će što misliti ili reći. Stalo ti je jedino do toga da
postaješ bolja verzija sebe, da sebe gradiš kad god iznova
padneš, da ustaneš. Da sa smiješkom nosiš svoje istine i boli, da
ih prerasteš s vremenom i od njih napraviš nešto vrijedno
spomena.
Ne znaju oni da ti ne radiš više ništa iz inata, nego iz
ljubavi, prema sebi. Ljubav prema sebi ti treba biti motiv za
dalje. Moraš naučiti prihvaćati sve svoje turobne dane
isto kao i najsvjetlije trenutke. Tek tad, naučiti ćeš se
odhrvati ružnim riječima, iskustvima i onima koji ti ne žele
dobro, nego drže figu da ne uspiješ.
Zagrizi najjače, neka te iznutra razdire i boli, neka i ne
znaš ponekad jesi li se usmjerio na pravi put. Pogriješi, i to je
ljudski, i to je znak da i dalje ne odustaješ i da ćeš naći ono
što želiš. Ne kuju se pobjede u strahovima, ne pronalaziš se
iznova strahujući od života.
Pronalaziš se kroz sve tuge i nesreće, kroz sve duge i osmijehe.
Zagrizi najjače, kao da sutra ne postoji, dokaži sebi da
možeš. Sebi, ne njima. Jer krojen si da radiš ono što ti želiš i
voliš, da živiš samo onako kako ti nalaže tvoje srce.
Vjeruj mi, spoznati ćeš neizmjernu slobodu uma i duha,
spoznati ćeš istinu. Najbitnije spoznati ćeš sebe, imati ćeš sebe
unatoč svim olujama i ružnim kritikama. Vjeruj mi, manje će
boljeti drugi ljudi, jer nećeš više biti fokusiran na njih nego
na svoj rast.
AUTOR: Marija Lombarović
https://marijalombarovic.wordpress.com/
