Partner je naše ogledalo. Njegova slabost je ujedno i naša, a naša slabost je i njegova. Ljudi se međusobno spajaju kako bi spoznali vlastiti karakter i radili na njegovoj izgradnji.
Partner predstavlja naše nadopunjujuće kvalitete čijom
integracijom mi postajemo potpunija i razvijenija ličnost.
Često nam ti kvaliteti djeluju suprotno i neprihvatljivo, ali oni
zapravo predstavljaju najdublje aspekte naše unutrašnjosti. Ako
privučemo muškarca koji je spreman prevariti svoju zakonitu
partnericu, ne možemo poreći da negdje u nama postoji nedostatak
svijesti o vlastitoj vrijednosti i spremnost da prihvatimo
sporednu (manje vrijednu) ulogu. Tko nas je tome naučio,
ako ne odnos s jednim od roditelja u ranom djetinjstvu koji nam
je negdje utisnuo osjećaj odbačenosti i naša krhka i
ranjiva dječja psiha je usvojila poruku “nisi vrijedan postojati…
nisi vrijedan ljubavi”. U tom kontekstu, sve što vrijedi pripada
nekome drugom, jer mi nismo dostojni da nam se daruje nešto
vrijedno. Kada smo mali i bespomoćni, jedino što vrijedi za nas
jeste roditeljska ljubav i zaštita, jer nismo svjesni nikakvih
drugih vrijednosti, ljubav je dakle osnovni parametar kroz koji
percipiramo svoju ulogu u svijetu. Ali, u ovom slučaju, naša
uloga je da budemo odbačeni, bačeni u smetlište, neželjeni,
bezvrijedni.
Jedna izreka kaže “kada stisnemo naranču, iz nje će izaći sok od
naranče i ništa drugo”, tako isto iz nas će izaći ono što smo u
sebi uzgajali cijelo vrijeme, a o tome govore naši izbori, naše
emocije i sposobnost da se nosimo sa životom i preuzmemo
odgovornost za svoje postupke.
Uzmimo papir i olovku i zapišimo svoje učinke i rezultate:
poslovni uspjeh, prihodi, emocionalni odnosi, djeca, porodica i
sl. i ocijenimo ih na skali od 1 do 10.
Kompletna smjesa koju dobijemo jeste naš sok koji smo
stvorili u podsvjesnim spremištima i u različitim
periodima života on se “cijedi” iz nas kada god nas nešto
pritisne. U djetinjstvu, kada nam neko učini nažao, mi
plačemo i u tim suzama izlazi sva gorčina naše odbačenosti i
bespomoćnosti. Kada odrastemo, plačemo na potpuno isti način,
ali uvijek u nama ostaje ista gorčina zbog koje smo plakali
kao malo dijete.
Uvjereni da nismo baš vrijedni ljubavi, ulazimo u vezu sa
zauzetim muškarcem, jer naše nesvjesno ipak radi svoj posao, naš
izbor je dakle direktan rezultat našeg stava o
sebi koji godinama uzgajamo. Ulazimo, dakle u
priču nepostojanja, jer mi nismo ni vrijedni da
postojimo i naša priča postaje bajka. Dosta
se ljubavi, nježnosti i čežnje razmijeni u toj vezi, partner nas
obasipa pažnjom, posesivno nas vezujući za sebe i tako ostajemo u
vezi godinu, dvije, tri…deset…pa i petnaest. Svaka godina sa
sobom nosi sve veću patnju, želju za bijegom, za raskidanjem
odnosa.
Od princeze iz bajke, žene njegovih snova koja ima sve što nema
njegova žena, pretvaramo se u frustriranu i nezadovoljnu ženu
koja nije u stanju iskoračiti u svijet stvarnosti i postati
stvarna žena sa svojim realnim potrebama. Međutim, najmanje što
trebamo činiti jeste okrivljavati svog oženjenog ljubavnika, jer
time samo govorimo koliko smo nespremni i nesposobni preuzeti
odgovornost za svoj život, a tako i na ljubavnika ostavljamo
dojam nesposobne i nezrele osobe koja ga podsvjesno plaši jer je
i sam dovoljno nezreo i neodlučan, te se od njega ne mogu
očekivati nikakva konkretna rješenja isto kao što i mi ne možemo
donijeti konačnu odluku i tako se godinama vrtimo ukrug.
Kada se već zateknemo u tom začaranom krugu, besmisleno je
razbijati glavu o tome šta on radi dok je sa svojom ženom, da li
je voli, da li vodi ljubav s njom, da li je s njom u braku samo
zbog djece i sl.. takav odgovor ne zna ni on sam, ali nas bilo
kakav odgovor neće učiniti sretnim. Razvijanjem negativnih
aspekata prema njegovom partneru nećemo dospjeti daleko. Sve
da on i ne gleda svoju zakonitu ženu, da ne komunicira s
njom, da je prezire i mrzi, mi nemamo ništa od toga.
On jednostavno nije spreman niti sposoban da ostvari duboku i
trajnu vezu i prevaziđe krizu koja se javlja kada se rodi dijete,
kada partnerica više nije tako privlačna i zanimljiva, kada se
nagomilaju financijski problemi i sl. Iz tog razloga mu odgovara
činjenica da može imati
vezu u kojoj neće biti opterećen pitanjima svakodnevnice, u kojoj
će moći sanjati svoj dječački san o ženi koja
ga voli i prihvaća bezuslovno.
Povratak ženi je povratak u realnost, a ljubavnica ne može imati
tu realnost jer predstavlja njegov odlazak u
bajku u kojoj postoje samo lijepe stvari. Ljubavnica
nije žena s kojom će ga očarati razgovor o plaćanju režija, o
nabavci namirnica, kupovini namještaja ili školskih udžbenika,
jer ona pripada svijetu u kome je to sve riješeno čarobnim
štapićem.
Prihvaćanjem takve veze mi potpisujemo prećutni sporazum i u
startu smo svjesni ograničenja koja kasnije pokušavamo prevazići,
nastojimo biti drugačiji, pokušavamo privući poštovanje i
ugrabiti nešto od realnog života. Rijetko kada takve bajke
uspijevaju ući u zonu realnosti i taj prelazak zna biti veoma
bolan i destruktivan.
U međuvremenu, naš život se pretvori u duboku
emocionalnu tragediju, začarani krug iz koga ne vidimo
izlaza. Prepuštamo se plimi života da nas nosi onako, bez
cilja, a zapravo očekujemo da će partner jednog dana izvući
čarobni štapić i reći da napušta svoju porodicu kako bi bio s
nama.
Ako povučemo paralelu, možemo zaključiti da partnerov boravak u
bajci u kojoj ne postoje problemi, zapravo oslikava nas i našu
nesposobnost da se nosimo sa životom, dok negdje unutar sebe
očekujemo da će emocionalno nedosupni otac u partnerovom obliku
konačno da nas prihvati i pokaže svoju ljubav. Što smo sebičniji
i mijenjamo kurs ne bismo li ga pridobili samo za sebe, razvijamo
sve snažniji osjećaj da on pripada svojoj zakonitoj ženi i da
nikada neće pripadati nama. Dakle, razvijanjem negativnih namjera
i emocija, stvaramo sve dublji jaz unutar sebe, postajemo
nesretniji i sve više osjećamo nepostojanje u odnosu na
partnera. Nepostojanje korespondira s pojmom smrti i uništenja i
sve dok ne dozvolimo da ljubav preuzme komandu
u našem životu, sve ćemo više tonuti u patnju i samouništenje.
Jedino nas, dakle, ljubav može oživjeti i vratiti među žive i
tako ukloniti patnju. Ljubav koju ovaj put moramo
pronaći u sebi, jer tamo nas oduvijek čeka. Naš partner je
oličenje nas samih i slaba karika naše ličnosti i zato moramo
raditi na sebi kako bi spoznali odakle izviru te slabosti i
jedino što možemo učiniti je da bezuslovno prihvatimo sebe. To,
naravno, ne znači da odmah moramo odbaciti svog zauzetog
partnera, ali kada uđemo u taj proces samoprihvaćanja i pronađemo
ljubav u sebi, mi ćemo taj odnos promatrati kroz drugačiju
dimenziju i shvatit ćemo da je on samo imao nezahvalnu ulogu da
nas povede na put samospoznaje.
U knjizi “Plan vaše duše” su takve relacije opisane kao
prenatalni ugovori koje dvije duše sklapaju iz ljubavi kako
bi pomogle jedna drugoj u svojoj fizičkoj inkarnaciji da
spoznaju put ljubavi. To je zapravo buđenje sjećanja na
ljubav koju imamo u sebi. Sa određene vremenske distance
patnja se počne činiti bespotrebnom, ali nam u određenom
trenutku našeg životnog puta to iskustvo treba, međutim, ne
smijemo zaboraviti da su sve duše koje nas uče značajnim
lekcijama, tu iz čiste ljubavi.
To su naše bliske duše i trebamo im podariti nesebičnu i
bezuslovnu ljubav, jednostavno, voljeti ih bez obzira da li su u
ovom trenutku pored nas ili su kilometrima daleko, da li ćemo ih
više ikada vidjeti i sl., život je igra i svima imamo svoje
uloge, zato ništa ne treba doživljavati suviše ozbiljno niti
tragično.
Život nema reprizu već samo premijeru koja se
upravo događa sada u ovom trenutku i zato svaki trenutak koji ne
proživimo u ljubavi predstavlja bespovratan gubitak.
