Jeste li ikada imali situaciju sa partnerom/icom nakon koje ste se osjećali loše i pitali se kako je moguće da se opet ponovila situacija nakon koje osjećate isti osjećaj kao i uvijek? Čak ste primijetili da vam se to ponovilo i u prethodne dvije veze.
Ako jeste, vjerojatno vam je jako dobro poznat taj osjećaj.
Svaki put kada se zapitate kako sam se opet doveo/la do ovog
stanja ili osjećaja znajte da se radi o igri.
Kako znati da je neki obrazac ponašanja igra? Po
Ericu Bernu (osnivaču transakcijske analize) postoje točno
određena pravila prema kojima možete prepoznati psihološku igru.
Igre se ponavljaju, nesvjesno ih igramo, nakon njih se uvijek
osjećamo na isti, poznati način, uključuju moment zbunjenosti te
imaju skrivene poruke u svom sadržaju.
1. Igre se ponavljaju.
Zamislite muškarca i ženu. Stupaju u vezu potpuno nesvjesni svoje
ljubavne prošlosti. On nije bio u vezi dužoj od 5 mjeseca, a ona
traži “onog pravog” iako iza sebe ima dvije duže veze u kojoj su
nju ostavljali. Zaljubljuju se i nadaju da je to napokon to. Ipak
jednom mora biti. Zar ne? Nakon dva mjeseca i početne
zaljubljenosti, zajedničkog druženja i provođenja vremena, stvari
se počinju mijenjati. Na početku su se satima čuli i nije bilo
teme o kojoj nisu mogli razgovarati, no sada su se pozivi jako
prorijedili. On se počeo udaljavati i odjednom mu je sve to
previše. A ona ne zna kako mu prići i što učiniti da sve bude kao
na početku. Zašto odlazi baš sada kada je opet dala sve od sebe,
toliko se trudila da mu udovolji i činilo se da je napokon našla
srodnu dušu? Na kraju on ipak odlazi ne dajući joj nikakvo
objašnjenje i razlog. Samo odlazi i prestaje se javljati.
2. Igre se igraju nesvjesno.
Cijela ova priča se odvija nesvjesno i to za obje osobe. Čak i
kada bi im netko rekao zar ne vide da im se stalno isto događa u
vezi, oni bi to pripisali spletu nesretnih okolnosti. Jednostavno
nemaju sreće u ljubavi.
3. Igre se uvijek završe tako da igrači imaju iste
osjećaje.
Svaki put nakon završetka igre, igrači se osjećaju na poznat
način. U ovom slučaju žena je osjetila tugu jer ju je i ovaj
partner ostavio nakon što mu je toliko toga dala, dok je muškarac
osjetio strah da postaju prebliski, da on ipak nije za vezu te da
može naći boljega. Oboje su navedene osjećaje davno prije negdje
osjetili te u nečijem tuđem prisutstvu.
4. Igre sadrže razmjenu skrivenih transakcija između
igrača.
Iako se čini da se sve ovo događa slučajno, nije tako. Oba
partnera šalju poruke (transakcije) na dvije razine. Jedna se
zove socijalna, dok je druga psihološka. Na socijalnoj razini
žena bi rekla: “Pa kako to da se meni ovo opet dogodilo?”, dok bi
na psihološkoj razini poruka glasila: “Znala sam da će se i ovaj
put isto ponoviti.” Mi najčešće čujemo poruke na socijalnoj
razini, no pridajemo značenje ovima na psihološkoj razini. Iako
ona govori da želi muškarca s kojim će moći ostvariti zdravu,
svjesnu vezu, zapravo odabire muškarce s kojima može proigrati
istu priču da bude odbačena.
5. Igre uvijek uključuju moment
zbunjenosti ili iznenađenja.
Partnerica ostaje zbunjena što se odjednom dogodilo i zašto joj
se više ne javlja. Ne može si objasniti kako se sve to dogodilo
kada je tako dobro počelo. Ona nije svjesna da je njezin partner
već unaprijed imao nacrtan scenarij prema kojemu će odabrati
svoju partnericu i potvrditi si davno stvoreno uvjerenje da
bliskost može značiti bol i povrijeđenost. Svaki put kada joj se
ovo dogodi, partnerica ostaje zbunjena i preplavi ju osjećaj
tuge, nemoći, panike i očaja.
Zanimljivo je da izabiremo partnere s kojima možemo proigravati
stalno iznova iste igre. Ako pogledamo igru iz pogleda djeteta,
vidimo da djeca koja dožive neku bol ili traumu, ponavljaju igru
sve dok ne osjete da im je dovoljno te da nakon nekog vremena to
mogu pustiti i nastaviti dalje. No kod odraslih je malo
drugačije. Odrastanjem se toliko otuđimo od svojih osjećaja i
svog unutarnjeg svijeta da ovaj proces iscjeljivanja postane
ponavljanje i ponavljanje igre, piše atma.
