Ljudi koji stalno kasne često su optimistični i nerealni, a takav način razmišljanja utječe na njihovu percepciju vremena
Oni to ne rade namjerno, nego iskreno vjeruju kako će
uspjeti obaviti sve što su isplanirali i stići kamo trebaju na
vrijeme. Ali, taj plan im se uvijek nekako izjalovi i tako stalno
kasne, objašnjava Diana DeLonzor u svojoj knjizi “Never Be Late
Again”.
Dodaje kako takvi ljudi znaju imati memorirano jedno sjećanje,
staro možda cijelo desetljeće, kada su stvarno uspjeli sve
napraviti i stići u dogovoreno vrijeme pa misle kako to mogu
ponoviti.
Profesor psihologije Jeff Conte sa Sveučilišta u San Diegu
napravio je istraživanje na tu temu – ispitao je dva tipa
osobnosti – tip A (nestrpljivi i skloni natjecanju) i tip B
(kreativni i opušteni). Pojedince sklone kašnjenju svrstao je u
tip B.
Zadatak ispitanika iz obje grupe bio je da pokušaju pogoditi
koliko vremena je prošlo (a prošla je točno minuta). Ljudi iz
grupe A rekli su 58 sekundi, a iz grupe B 77 sekundi. Ovime je
dokazao da ljudi koji stalno kasne doista imaju drukčiju
percepciju vremena, odnosno nemaju pravilan osjećaj za prolaznost
vremena.
Također, ovi tipovi ljudi se ne ljute kada drugi kasne jer ih
gledaju kroz širu sliku. Uz to su spontaniji, ne zamaraju se
stvarima na koje ne mogu utjecati, npr. time što autobus kasni.
Zato oko sebe šire pozitivnu energiju koja je drugima ugodna.
Oni su u stanju pakirati stvari u torbu pet minuta prije polaska
na put, naći smještaj ili let u posljednji tren… Oni su
optimistični i ne razmišljaju kako neće uspjeti u tome što su
naumili, pa makar to radili u posljednji tren.
Zbog toga znaju biti uspješniji u životu i imaju šanse dulje
živjeti od ljudi koji ne kasne nikada. Ali, imaju i oni svojih
mana, kažu istraživači. Kako ne mogu kontrolirati vrijeme, tako
često nemaju kontrolu niti nad novcem, nisu ustrajni u, npr.,
završetku dijete koju su započeli. Oni više žive za sadašnjost
nego budućnost pa im i štednja za starost nije jača strana.
