Možda je riječ o dodatnoj vježbi, o mentalnom izazovu ili jednostavno o psihološkom učinku, no starije osobe koje provode puno vremena sa svojim unucima boljeg su zdravlja i dulje žive, pokazalo je nedavno provedeno istraživanje njemačkih znanstvenika.
Psiholog Ralph Hertwig i njegovi kolege s berlinskog Instituta
Max Planck proučili su podatke iz Ankete o starenju u sklopu koje
je u razdoblju od 1990. do 1993. godine ispitano više od 500
osoba starijih od 70 godina, a podaci su praćeni do 2009.
Ustanovili su da je polovina djedova i baka koji su povremeno
brinuli o unucima bilo živo i 10 godina nakon prvog razgovora, a
oni koji to nisu upražnjavali, kao i oni koji nisu imali unučadi
umrli su u predstojećih pet godina.
“No pogrešno je zaključiti da ćete, što se više angažirate na
čuvanju unuka dulje živjeti”, upozorio je Hertwig. Rezultati
ranijih studija u sklopu kojih su djedovi i bake bili zaduženi za
cjelodnevno čuvanje unuka pokazali su da je takva zadaća za njih
bila vrlo stresna i iscrpljujuća.
“Potrebno je pronaći zlatnu sredinu”, kaže Hertwig, dodajući da
bi trebalo slušati unutarnji glas. “Očekivanje bilo čega zauzvrat
moglo bi vrlo brzo rezultirati frustracijom ako ne uslijedi neka
vrsta zahvale.”
Erhard Hackler, direktor njemačke Nacionalne udruge starijih
osoba (DSL), i sam djed, kaže da ga povremena briga o unucima
održava mentalno i fizički zdravijim.
“Jednostavno sudjelujte u svemu, bez obzira na to je li riječ o
društvenoj igri ili odlasku na bazen. Jer, bez unuka to
vjerojatno ne biste činili”, kaže.
Istodobno ističe kako nema ničega neobičnog u tomu što nitko od
djedova i baka ne želi biti “baby sitter” 24 sata te da to treba
jasno istaknuti na samom početku.
“Svojoj djeci možete reći: Volimo unuke, no podizali smo vas i
sad nam treba malo slobodnog vremena za nas same”, predlaže
Hackler.
I osobe bez unuka koje su angažirane u raznim društvenim
događanjima imaju dulji životni vijek.
“Za dobar, kvalitetan život najvažnije je osjećati se potrebnim”,
kaže Christoph Englert, znanstvenik s Leibniz instituta za
starenje u njemačkoj Jeni.
U procesu starenja važno je osjećati se cijenjenim i potrebnim te
imati osjećaj vrijednosti bez obzira na to ispunjava li vas
čuvanje unuka ili neki drugi angažman, zaključuje Englert.
