Imate nekakvu kreativnu blokadu koja vam ne da dalje? Dvoumite li se između dvije važne životne odluke? Osjećate li se pomalo ljuti, tužni ili jednostavno prazni?
Otiđite trčati!
Pisac Joyce Carol je jednom napisao u kolumni za New York
Times da “prilikom trčanja um juri skupa s tijelom … u ritmu
stopala i njihanja naših ruku”. Režiser Casey Neistat rekao je za
“Runner’s World” prošle jeseni da je trčanje ponekad jedina stvar
koja mu pruža bistrinu uma.
“Svakoj važnoj odluci koju sam donio u proteklih osam godina
prethodilo je trčanje”, rekao je za časopis. Možda je to najbolje
opisao trkač Monte Davis u knjizi “Užitak trčanja” iz 1976:
“Teško možete trčati i samosažaljevati se istovremeno. Nakon
trčanja um vam je satima bistar”.
Trčanje ponekad može djelovati tako da se osjećate kao potpuno
nova osoba i donekle je to i točno. Tri desetljeća istraživanja u
neuroznanosti su identificirala snažnu vezu između vježbe
aerobika i kognitivne bistrine, a po mnogima u ovom području,
najuzbudljivija su nedavna otkrića neurogeneze.
Ne tako davno, najveći umovi u neuroznanosti smatrali su da naš
mozak ima određen stalan broj neurona i da se u odrasloj dobi ne
stvaraju novi neuroni. Ovo se pokazalo pogrešnim.
Proučavanja na životinjama pokazala su da se tijekom života
proizvode novi neuroni i do sada postoji samo jedna aktivnost za
koju se zna da potiče rađanje novih neurona: intenzivna vježba
aerobika, rekla je Karen Postal, predsjednica Američke akademije
kliničke neuropsihologije.
Ono što je fascinantno u svemu tome jest gdje se te nove stanice
pojavljuju: u hipotalamusu, području mozga povezanim s učenjem i
pamćenjem. Ovo objašnjava, barem djelomično, zbog čega su tolike
studije identificirale vezu između aerobika i poboljšanja
pamćenja.
“Ako vježbate tako da se znojite oko 30 do 40 minuta – rađaju se
nove moždane stanice” dodaje Postal koja je i sama
trkačica. “To se događa u području memorije”.
Zabilježene su i druge promjene koje se događaju u čeonom režnju
mozga nakon trčanja, kao i povećana aktivnost u ovom području
nakon što ljudi usvoje dugoročnu naviku fizičke aktivnosti. Ovo
područje mozga – ponekad nazvano frontalni izvršni mrežni
sistem – je locirano, što je očito, na samoj prednjoj strani:
odmah iz čela.
Nakon otprilike 30 do 40 minuta intenzivnog aerobika koji je
dovoljan da se dobro oznojite, zabilježen je povećan protok krvi
u ovom području što je povezano s mnogim stvarima koje vežemo uz
“bistro razmišljanje”: planiranje, fokus i koncentracija,
postavljanje ciljeva, upravljanje vremenom.
Ovo područje također je povezano s reguliranjem emocija što
objašnjava rezultate nedavnog istraživanja koje je provela
profesorica Emily E. Bernstein s Harvarda. Kao i Postal,
Bernstein je također trkačica i zanimali su je obrasci koje je
primijetila u svom mozgu nakon trčanja.
“Primijetila sam da se osjećam bolje kada sam aktivna”, rekla je.
Vrlo se zainteresirala za studije koje su se pojavile posljednjih
godina koje ukazuju da ukoliko natjerate ljude koji imaju
problema s raspoloženjem ili anksioznošću na tjelovježbu,
pomaže.”Ali zašto?” željela je znati “Što ta tjelovježba zapravo
radi?”
Kako bi to saznala provela je jednu verziju klasičnog
eksperimenta među istraživačima koji proučavaju emocije: ona i
njen kolega Richard J. Mc Nally, također s Harvarda pustili su
isječak iz filma koji uvijek izaziva suze: finalnu scenu iz filma
“The Champ” iz 1979. Pogledajte sami kraj filma i pokušajte ne
zaplakati.
Prije gledanja filma neki od 80 ispitanika su trčali 30 minuta a
drugi su se samo izležavali kroz to vrijeme. Nakon toga, svi su
ispunili upitnik koji je trebao pokazati koliko ih je film
snuždio. Bernstein ih je držala zaposlenima otprilike 15 minuta
nakon toga i zatim ih je opet ispitala kako se osjećaju.
Oni koji su trčali prije gledanja filma su se bolje oporavili od
emotivnog udara od onih koji su se izležavali i njeni rezultati
su pokazali da su ljudi koji su se inicijalno osjećali lošije,
naročito imali koristi od trčanja. Bernstein trenutno radi na
nekoliko istraživačkih projekata koji su nastavak opisanog kako
bi utvrdila zbog čega to funkcionira na takav način.
Postoji još jedna korist za mentalno zdravlje koja dolazi od
trčanja koju znanstvenici još nisu uspjeli proučiti, a to je
prekrasan način na koji vaš mozak luta kako se kilometri prelaze.
Pažnja, odnosno biti ovdje i sad je sjajna stvar a znanstveni
dokazi kako pažnja donosi dobrobit u vaš život stalno rastu.
Ipak, nepažnja – sanjarenje ili gubljenje u vlastitim čudnim
mislima je također važno. Uzmite u obzir ovu tvrdnju citiranu iz
članka objavljenog od strane tri psihologa u časopisu “Frontiers
in Psychology” iz 2013. godine:
“Naš um luta, našim izborom ili slučajno, zbog toga što proizvodi
opipljivu nagradu u odnosu na ciljeve i težnje koji imaju
osobno značenje. To što moramo tri puta iznova pročitati jer nam
je popustila pažnja nije od velike važnosti ako nam je taj pomak
pažnje omogućio ključni uvid u nešto, vrijedno sjećanje ili nam
pomogao da nađemo smisao u nečemu što nas je mučilo.
Ukoliko napravimo pauzu usred pričanja priče, to neće imati
nikakve posljedice ako nam ta pauza dozvoljava da se prisjetimo i
ponovo proživimo daleku uspomenu ili sjećanje koja će priču
učiniti izazovnijom i interesantnijom.
Izgubiti nekoliko minuta jer smo odlutali u mislima je mala
neugodnost, ako nam je taj nedostatak pažnje omogućio da konačno
shvatimo zašto je naš šef bio toliko uzrujan zbog nečega što smo
rekli na sastanku prošli tjedan.”
Samo zbog toga što korist od gubljenja u vlastitim mislima nije
lako izmjeriti ne znači da nije vrijedno i ne postoji previše
načina za koje znam koji su pouzdaniji u izazivanju ovog stanja
uma od dugog trčanja.
Više suvremenih studija su nastojala odgovoriti na pitanje na
koje svaki trkač, profesionalac ili hobist, bez dvojbe odgovara
kada ga pitaju obitelj ili prijatelji: O čemu razmišljaš dok
trčiš tolike kilometre?
Haruki Murakami u svojoj knjizi “O čemu pričam kada pričam o
trčanju” je skoro van poante. Ponekad razmišlja dok trči, ponekad
ne. Zapravo nije ni bitno.
“Jednostavno samo trčim. Trčim u praznini. Odnosno, možda bi
trebalo kazati drugim riječima: trčim da se ispraznim”.
