Kadije iz Turnja kraj Zadra ‘najrukometnija’ su obitelj u Hrvatskoj... Pa tko još drugi od sinova i kćeri može sastaviti rukometnu ekipu?! Josipa i Nediljko imaju sedmero djece, svi su u rukometu.
Mama Josipa Kadija (43) kriva je za sve!
Trenirala je rukomet, a nije imala kome ostaviti dječicu, pa ih
je vukla sa sobom u sportsku dvoranu. Tamo su se zarazili
rukometnom groznicom, najprije gledajući mamu, a onda i sami
pucajući u gol.
Ponijelo ih je, pa su svi članovi obitelji Kadija iz Turnja pored
Zadra završili u rukometu, piše 24sata.
TATA NEDILJKO – on je podrška s tribina. Htio je nogometnu, a
dobio ekipu za rukomet!
JOSIPA (43) – kad je igrala rukomet, nije imala kamo s djecom, pa
ih je vodila sa sobom
DOMENIKA (19) – rukomet je pao malo u drugi plan jer trenutačno
studira u Zagrebu
KARMEN (11) – nju u obitelji zovu ‘Karmen 5,0’ jer je odlična u
školi i sve stigne…
JOSIP BEPO (17) – najdalje je odmaknuo, živi u Zagrebu i igra za
kadete prvaka PPD Zagreba
JURE (7) – i on je krenuo putevima starijeg brata. Obožava
rukomet i naše ‘kauboje’
MARIJA (15) – ona i Ana obožavaju rukomet, pa ga treniraju i u
Italiji, u klubu CUS Udine
ANA (15) – blizanka je s Marijom. U Udinama idu u međunarodnu
srednju školu
IRA (9) – entuzijasti iz Turnja napravili su dva terena, pa
rukomet u malome mjestu cvjeta!
Sva djeca rukometaši
Tata Nediljko bodri ih na tribinama jer netko mora raditi, ali
zato je mama dala otkaz u banci da bi se mogla posvetiti djeci:
pomoći u učenju, razvoziti svako dijete na njegov trening, ostale
aktivnosti, i to najmanje tri puta tjedno.
– Rukomet vam uđe u krv – kaže Josipa, a rukometni geni
preneseni su na Domeniku (19), Josipa Bepa (17), blizanke Anu i
Mariju (15), Karmen (11), Iru (9) i najmlađeg Juru (6). Sedmero
djece, taman dovoljno za rukometnu ekipu!
– Tata bi htio nogometnu, ali smo ipak ostali na rukometnoj ekipi
– smije se supruga Josipa.
– Djeca obožavaju rukomet. Rano su se počela baviti rukometom.
Kriva sam, priznajem. Trenirala sam i godinama vodila djecu sa
sobom u dvoranu u Biogradu, tu su naučili prve rukometne korake i
pravila. Kad jedanput uhvatiš loptu, uđe ti u krv, ne možeš to
više izbaciti – pojašnjava nam.
Karmen zvana 5.0
Josip Bepo učenik je Opće gimnazije u Zagrebu i član PPD-a
Zagreb. Igra za kadete PPD-a te u prvoj i trećoj ligi, a uz to ne
popušta ni u školi. Trenirao je u Biogradu, a nakon toga još
dvije godine u Rukometnom klubu Arbanasi Zadar. Blizanke su u
međunarodnoj srednjoj školi u Udinama, treniraju rukomet tri puta
tjedno u Cusu iz Udina i prave su zvijezde.
Domenika studira poslovno pravo i ekonomiju u Zagrebu, pa je
trenutačno na pauzi što se sportske karijere tiče, ali uvijek
nađe vremena da zaigra s braćom i sestrama. Igrala je u ženskom
rukometnom klubu u Biogradu, a nakon toga i u Zadru te
rekreativno u Pakoštanima. Sad joj je knjiga na prvome
mjestu.
Karmen u obitelji zovu “Karmen 5,0” jer trenira rukomet, ide na
ples, a u školi ima sve petice. Ona apsolutno sve stigne!
Ništa ljepše od izraza lica djeteta kad zabije
gol
Turanj je malo mjesto uz more u zadarskom kraju, odmah pored
Svetog Filipa i Jakova. Prema zadnjem popisu stanovništa, tamo
živi 1207 stanovnika. I nisu to samo Kadije. Turanjci su općenito
ludi za sportom.
Osim rukometom, tata Nediljko bavi se nogometnim klubom,
Croatijom iz Turnja, a tako se zove i vaterpolski klub, koji se
natječe ljeti…
– Nikad više djece na terenu, i muških i ženskih, rukomet cvjeta.
To je trud djece, trenera i roditelja koji su se angažirali oko
svoje djece. Biograd je mali grad, a Turanj još manje mjesto, i
nije lako to postići jer nedostaje sportskih terena, a u Zadar
ili Biograd djeca ne mogu sama – priča nam Josipa, koju
život u malome mjestu nije spriječio da ustraje u sportu koji
obožava.
Malo po malo oko rukometa se angažirao i njezin suprug. Nediljko
je inače sav u nogometu, njegova je ljubav lokalni niželigaš NK
Croatia Turanj, ali zbog supruge je napravio sve što je mogao da
djeca dobiju teren za rukomet u Turnju, da barem u najranijoj
fazi bavljenja tim sportom ne moraju putovati u Zadar ili
Biograd…
– Moj Nediljko se angažirao pa su, zahvaljujući njemu i
entuzijastima iz NK Croatije Turanj, sagradili dva igrališta –
priča nam Josipa pa nastavlja:
– Sad su u Biogradu među mladima zaista pozitivni trendovi u
sportu. A ja sam stalno u autu, što zbog škole što zbog treninga,
pa me djeca zovu ‘taxi driver”. Ali nema boljeg osjećaja nego kad
vidite dijete sretno na terenu, kad zabije gol!
Imala je Josipa još razloga da djecu odvuče na rukomet i da
postane, kako oni kažu, “taxi driver”. I zašto joj ništa nije
teško.
– Ma kad se igraju loptom, u tom malom dječjem srcu i na njihovu
nasmješenom licu vidi se sreća zbog koje bi roditelji mogli
‘pokoriti svijet’. Raduju se pobjedi, uče i od poraza, što im je
važna životna škola jer će se tako naučiti nositi s problemima i
težiti novoj pobjedi – kaže Josipa.
Ona je, ajmo reći, “lokomotiva” rukometa u obitelji, pa i cijelom
Turnju. A bez takvih entuzijasta, kao što znamo, ne bismo imali
ni Kosteliće, Gorana Ivaniševića…
– Evo, ako mogu, pozvala bih svu djecu da dođu u dvoranu. Isto
tako i roditelje da podupru i ohrabre svoju djecu jer nema boljeg
osjećaja nego kad vidite dijete sretno na terenu, kad zabije gol.
Netko će slučajno nabasati u dvoranu, netko će pobjeći od
problema u kući, netko će ciljano doći jer zna što želi… A sve
su to dobri razlozi da se djeca okušaju u sportu, da se bave
sportom. Sport je divan! Tamo ćete puno lipoga naučiti. Naučit
ćete da se treba boriti, pobijediti, u pobjedi uživati, gubiti i
onda još jače nastojati pobijediti i u svemu tome ostati čovjek,
baš kao i u životu – kaže Josipa, rukometna mama broj jedan u
Hrvatskoj.
