Starije osobe sklone sjedilačkom načinu života koje počnu vježbati možda neće smanjiti rizik od toga da postanu sve slabije ali će patiti od manjeg stupnja nemoći, pokazalo je novo američko istraživanje.
Znanstvenici su nasumice rasporedili 1635 osoba u dobi
od 70 do 89 godina u skupine koje su bile uključene ili u
program vježbanja ili u programe zdravstvene edukacije. Vježbanje
je uključivalo do 150 minuta hodanja tjedno te druge
aktivnosti koje su poboljšavale snagu, ravnotežu i fleksibilnost.
Nakon dvije godine osobe koje nisu imale znakove slabosti
starije dobi na početku istraživanja nisu imale manje
izglede razviti staračku slabost uz vježbanje u odnosu na ljude
koji nisu vježbali, pokazalo je istraživanje. No vježbanje je
smanjivalo izglede da izgube sposobnost primjerice ustajanja iz
fotelje, što je jedna od sastavnica staračke slabosti.
“Koristi od tjelesne aktivnosti u smislu sprečavanja fizičkog
invaliditeta zadržavaju se kod starijih osoba koje već imaju
simptome slabosti”, kaže voditelj istraživanja Roger Fielding sa
sveučilišta Tufts u Bostonu.
“Gotovo svim starijim osobama može koristiti redoviti program
tjelesnih aktivnosti uključujući onima koji već imaju znakove
slabosti”, kazao je Fielding. “Kod starijih osoba koje ne
pokazuju znakove slabosti vježbanje može smanjiti rizik razvoja
određenih sastavnica stanja slabosti poput gubitka sposobnosti
samostalnog ustajanja iz sjedećeg položaja”.
Na početku istraživanja sudionici su uglavnom imali neka
funkcionalna ograničenja no mogli su bez pomoći
prehodati 400 metara za 15 minuta ili manje. Oko šest
posto ljudi u skupini koja je vježbala i pet posto u skupini
obuhvaćenoj zdravstvenom edukacijom već je smatrano slabima.
Stariju se osobu smatra slabom ako ne može ustati iz
sjedećeg položaja pet puta bez korištenja ruku, ako je značajno
izgubila na težini u posljednje vrijeme ili ako osjeća da nema
energije.
Dvije godine kasnije oko 19 posto ljudi u skupini koja je
vježbala i 21 posto u skupini obuhvaćenoj zdravstvenom
edukacijom imalo je znakove staračke slabosti. Razlika među
skupinama bila je toliko mala da se može raditi o slučajnosti.
Nesposobnost samostalnog ustajanja iz sjedećeg položaja bio je
jedina sastavnica na koju je utjecao program vježbanja.
Postotak ispitanika koji taj zadatak nisu uspjeli
izvesti bio je tri do šest posto manji u skupini za vježbanje u
odnosu na skupinu obuhvaćenu programom zdravstvene edukacije.
