Suze. Ogromne suze kapale su s očiju moje majke kada smo se zadnji puta grlile i tješile kako će sve biti dobro. Ako sam nešto u životu mrzila, mrzila sam vidjeti mamu kako plače. Ovaj puta razlog za njenu tugu bila sam ja.
To nije bila tuga ‘opet ima loše ocjene’ ili ‘napila se iza
Gimnazije i ispovraćala po krevetu’. Ovoga puta spakirala sam
kofere i odlučila prevaliti dvije tisuće kilometara u potrazi za
boljim životom. Iza sebe sam ostavila stalan posao u
Zagrebu, komfor dečkovog stana i njegovog automobila u kojem sam
svakodnevno psovala idiote koji se na Jarunu nisu pravovremeno
uključivali u promet.
Dakle, imala sam sređen život o kojem većina Hrvata može sanjati.
Što je mene mučilo
Ono što je mene mučilo stavljalo je sjenu na dobre uvjete u
kojima sam živjela. Mučilo me što mi Bandić od svake plaće uzima
900 kuna kako bi uhljebio još više ljudi u svoj kartel. Mučilo me
što svaki dan moram gledati gdje ću kupiti osnovne životne
potrepštine. Danas su šunka i sir na akciji u Konzumu, ali
Kaufland ima deterdžent za rublje po povoljnoj cijeni. Ne mogu si
kupiti pišljivu Kinder čokoladu jer je već kraj mjeseca, kako
naši ljudi kažu, ‘visok je datum, još 10 dana do plaće, ne možemo
kupiti još i to’. Pitala sam se je li stvarno toliki problem
kupiti još i tu čokoladu. Pobogu, 2017. je godina, a mi i dalje
važemo što ćemo i gdje kupiti.
Mučilo me što je naš birokratski aparat rupa bez dna, što
uplaćujem poreze i prireze da bi Maja iz financija svaki dan za
radnog vremena mogla otići na plac i k frizeru dok ja šljakam
prekovremene.
Gospoda ubijaju i na asfaltu i na moru
Zašto se hapsi klinac s jointom u ruci kad imamo gospodu koja
ubija ljude na asfaltu i na moru? Oni koje je sreća pomazila
pa su uspjeli otići na more, nisu mogli izbjeći gužve na
naplatnim kućicama. U kućici sjedi mrzovoljna gospođa, dobila je
posao iako je završila samo osnovnu školu, no njen Ante je
predsjednik adezea u njihovoj općini, pa zato nema smisla da
jadna žena ostane bez posla. Glavno da mi imamo ‘naše’
autoceste.
Ovo je država gdje se proziva gospodin Bakić, čovjek koji je za
naše klince u školama osigurao micro:bit računala, nešto o čemu
praznoglave majke koje gledaju koji klinac iz razreda ima Iphone,
a koji je ‘lidlić’, nemaju pojma.
Ovo je država u kojoj se šahisti, pardon, taksisti, bune protiv
Ubera i ‘nelojalne konkurencije’. Hajde, prisilite ljude da se
voze u vašim starim krntijama za 40 kuna više. Ne sjećam se da su
poštanski uredi prosvjedovali kad je svijet upoznao e-mail.
Skupljanjem boca protiv ovrha
I dok se kod nas i dalje raspravlja o ustašama i partizanima,
djeca u vrtićima nemaju što za pojesti. Stropovi u školama
padaju. Zadnja slamka spasa nad ovrhama koje provodi Hanžeković
za neplaćanje HRT-ove pretplate je skupljanje boca. Kako da
ostanem u zemlji u kojoj neću dobiti mirovinu za svoj rad? Ta
mirovinski sustav će se potpuno urušiti kroz dvije, tri
godine. I sve dok zadnji, pošteni čovjek ne ode u Njemačku,
Irsku, Kanadu ili Novi Zeland, uhljebljivat će se pedesetero
novih ljudi svaki mjesec u izmišljena ministarstva, gradit će se
fontane i oporezivati sve što nam je potrebno za dostojanstven
život.
Potpuno sam se preporodila
Zakoračivši na irsko tlo, putpuno sam se preporodila. Ovdje
ima poslova k’o u priči, ne radi samo onaj koji ne želi raditi.
Plaće su vrlo dobre, standard odličan. Neki dan sam u trgovini
kupila tjesteninu proizvedenu u Rijeci. Pogađate, platila sam
manje nego u Hrvatskoj. Posao sam dobila na temelju znanja i
vještina koje posjedujem, nije mi bila potrebna stranačka
iskaznica. Nitko mi ne uzima pola plaće da bi zapošljavao
rodice ili rođake. Pronašla sam dobar stan u kojem kuham
najfiniju, domaću junetinu koja nije došla iz Argentine nakon
deset godina smrzavanja i odmrzavanja.
Porezi minimalni, ljudi sretni
Ljudi su vrlo srdačni i spremni pomoći, nitko se ne mora zamarati
osnovnim egzistencijalnim pitanjima. Dobila sam još jednu
potvrdu da su ljudi sretniji u zemljama gdje su porezi
minimalni. Suze u maminim očima nestale su i pretvorile se u
smiješak. Zna da ću imati bolji život, makar sam ovdje manje od
dva mjeseca. Iako mnogi govore ‘ako ti se ovdje ne sviđa,
samo idi, takve ovdje ni ne trebamo’, ja ću im se smijati k’o
malo dijete, zamazana Kinder čokoladom i s nešto ušteđenih eura u
džepu, čekajući da zadnja osoba koja ode iz ove napaćene zemlje
ugasi svjetlo.
