Sto godina od njezina uhićenja u Parizu, 13. veljače 1917., legenda o najvećoj špijunki u povijesti počinje blijedjeti
U popularnoj kulturi ona je najveća špijunka u povijesti. Ali 100
godina nakon uhićenja Mate Hari sve je više podataka koji dovode
u pitanje njezin status majstorice špijunaže.
Cijelo je desetljeće njezin zavodljiv ples izazivao divljenje, a
njezino tijelo raspirivalo žudnju.
Mata Hari, Nizozemka koja je oduševljavala parišku publiku svojim
indijskim plesovima, budila je maštu europskih boema uoči Prvog
svjetskog rata.
Bila je kurtizana iz vremena Belle Epoque koja je veleposlanike,
ministre, prinčeve i generale upoznala s umijećem vođenja
ljubavi. Bezbrojne priče, mnoge od njih neistinite, isprepletene
su oko njezina glamuroznog i tajanstvenog života.
Ali sto godina od njezina uhićenja u Parizu, 13. veljače 1917.,
legenda o najvećoj špijunki u povijesti počinje blijedjeti.
Mata Hari, odnosno Margaretha Geertruida Zelle, uhićena je u
ranojutarnjoj raciji u luksuznom hotelu u Parizu. Prije početka
suđenja 24. srpnja, provela je pet mjeseci u ženskom zatvoru u
Saint-Lazareu.
Suđenje pred vojnim sudom bilo je zatvoreno za javnost. Bilo je
dovoljno samo jedno ročište da je kao dvostruku špijunku proglase
krivom za veleizdaju i osude na smrt.
Život joj je oduzeo streljački vod u Vincennesu, predgrađu
Pariza, 15. listopada 1917. Bila joj je 41 godina.
Toliko o povijesno nespornim činjenicama o zadnjim mjesecima
njezina života. Ali otkako je britanska tajna služba 1999. godine
otvorila njezin dosje, legenda o Mati Hari sve je blijeđa.
Po britanskoj tajnoj službi, za špijunku ju je regrutirao
njemački konzul u Amsterdamu početkom rata. Za taj posao joj je
ponudio peteroznamenkastu svotu. Britanci, koji su je presreli na
jednom putovanju 1915. u Veliku Britaniju i temeljito je
ispitali, tvrde da Nijemce nije opskrbljivala naročito važnim
informacijama. Baš suprotno, mlada je Nizozemka njemačku ponudu
smatrala tek lakom “dodatnom zaradom”.
U proljeće 2014. britanska tajna služba deklasificirala je još
neke dokumente o njoj. Mata Hari, pisali su britanski špijuni,
nakon uhićenja u Parizu ništa nije priznala nego je svoje
isljednike zasula gomilom tračeva i glasina.
Wesley Wark, stručnjak za sigurnost i terorizam na sveučilištu u
Ottawi, ide i korak dalje i tvrdi da Mata Hari nikad o politici
nije mnogo znala.
U idućim mjesecima će i Francuzi otvoriti svoju arhivu i mnogi
očekuju da će se pokazati da je Mata Hari samo bila “žrtveni
jarac” za gomilu poginulih Francuza na bojištima.
Povjesničar Leon Schirmann, koji je umro 2003., prije smrti je
tvrdio da su francuske vlasti režirale suđenje Mati Hari i da se
njezinim iskazom manipuliralo prema potrebi. U svojim knjigama
Schirmann je dokazivao da je suđenje bilo čista propaganda.
Na temelju Schirmannovih argumenata pariški odvjetnik Thibault de
Montbrial prije 15 godina je zatražio reviziju suđenja. Zahtjev
je odbijen. Isto je pokušala, s istim rezultatom, i nizozemska
Zaklada Mate Hari.
Margaretha Geertruida Zelle odrasla je u dobrostojećoj obitelji.
Kći razmetljivog klobučara, trebala je postati odgojiteljica u
vrtiću, ali je umjesto toga prihvatila bračnu ponudu nizozemskog
vojnog časnika, mnogo starijeg od nje. Margaretha je postala Lady
MacLeod i pošto joj je suprug bio stacioniran u nizozemskim
kolonijama, niz godina živjela je na Javi i Sumatri i tamo
naučila azijske plesove. Nakon raspada braka odselila se u Pariz.
U Gradu Svjetla uzima umjetničko ime Mata Hara i postaje
striptizeta i skupa prostitutka. Nakon nekog vremena zanimanje za
njezine usluge opada pa plesačica zapada u financijske probleme.
Tada se za nju počinju zanimati razne tajne službe, svjesne da se
mogu okoristiti njezinim brojnim poznanstvima. Prvo je radila za
Nijemce, a zatim se ponudila Francuzima. A oni će svoje dokumente
o Mati Hari otvoriti točno na stotu godišnjicu njezine smrti, u
listopadu.
U međuvremenu, život te fatalne žene i ‘legendarne špijunke’ bio
je dosad temom 250 knjiga i romana te nebrojenih filmskih
scenarija.
