Kineskinje u Zagrebu vole koncerte, galerije i festivale
Kad je početkom tjedna u Zagrebu pao snijeg u studentskom domu Cvjetno naselje, dvije su 23-godišnje studentice, sretno vrišteći, uzalud od jedva centimetar visoka pokrivača pokušavale napraviti grude. Čudili su se toj sreći ostali, prema pahuljama, ravnodušni prolaznici. Vrištali bi i oni, da im je to kao curama iz Hong Konga, Sau Ying Ivy Yuen i Kam Yuk Yuki Wong, bio prvi snijeg u životu. – Kad sam dolazila, mislila sam da se na nekoliko mjeseci moram odreći riže, razveselilo me kad sam vidjela da je ima u studentskom restoranu! – Kam Yuk će nosa zalijepljena za prozor, fiksirajući pogledom i dalje bijel Zagreb.
Službenice koje viču
Djevojke u Hong Kongu sljedeće godine završavaju interdisciplinarni studij iz marketinga, komunikologije i novinarstva, u Zagrebu, na Likovnoj akademiji, jedan semestar slušaju kolegije na odjelu Novi mediji. Njihovo matično sveučilište City University Hong Kong sa zagrebačkim ima ugovor, zahvaljujući kojem već godinama poneki kineski student dođe u Zagreb, a zagrebački u Hong Kong.
– Zagreb je OK, ljudi su ljubazni i vole mi dugo objašnjavati na hrvatskom, čak i kad im je sasvim jasno da ih ne razumijem niti riječi. Imala sam nekoliko neugodnih situacija sa starijim ženama, uglavnom službenicama, koje su vikale na mene – nastavlja Kam Yuk. Prije tri je dana Kam Yuk je na Jelačićevu trgu, u sklopu rada na Akademiji, dijelila prolaznicima letke s tekstom – na kineskom.
Nema koristi od laptopa
– Tri mjeseca živim u zemlji čiji jezik ne razumijem i puno toga ne razumijem. Razmišljala sam kako bi bilo da obrnemo poziciju… da ja počnem, umjesto na engleskom, govoriti kineski. Stotini slučajnih prolaznika podijelila sam lijepo umotane poklone, unutra su bile poruke ispisane na kineskom… samo je pri dnu na hrvatskom pisalo ‘ako želite znati što ja mislim, dođite sutra na ovo mjesto’. Na papirima je, kineskim slovima, pisalo: ‘Pogledala sam prognozu, ali i dalje mi je hladno’, ‘Nisam Japanka’, ‘Nemojte me pitati što radim ovdje’… Neki od tih prolaznika kojima sam podijelila te ‘poklone’ čak su mi kasnije poslali e-mail, jedan se stvarno sutra i pojavio da čuje više… – priča kroz smijeh.
Kineskinje u Zagrebu vole koncerte, galerije i festivale. Izlaze uglavnom u Močvaru gdje su nedavno slušale eksperimentalni disco-noise-punk bend iz Japana – Maywa Denki. – Totalno je čudan ovaj svijet, tko bi rekao da ćemo Denkija vidjeti u – Zagrebu – vrti glavom San Ying. Najveći im je kulturološki šok to što u Hrvatskoj slabo funkcionira bežični internet. – Nema ga čak ni na fakultetu, nema nikakvog smisla nositi mi laptop okolo – sliježe ramenima Kam Yuk.
A gdje su engleski nazivi?
A gdje su engleski nazivi?
– Čudno mi je da vozač otvara sva vrata za ulazak u tramvaj i autobus. Zašto onda ljudi kupuju karte? Te kontrole su tako rijetke da valjda služe samo zato da se zaposli još nekakav broj ljudi. Kontrolor karata je stvarno čudan posao – kaže Kam Yuk.
Rođene i odrasle u Hong Kongu, koji je sve do 1997. bio pod britanskim protektoratom, navikle su da, uz materinji im kantonski kineski jezik, uvijek ide i engleski prijevod. Naivno se čude što toga u Hrvatskoj nema. – Neki smo dan išle u gradsku knjižnicu, došli smo do zgrade koja jest puna knjiga, ali ja nekako i dalje nisam bila sigurna je li knjižnica… Nikako da se naviknem da gotovo nigdje ništa ne piše na engleskom – objašnjava Kam Yuk. San Ying i Kam Yuk nisu jedine strankinje na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. U posljednjih je 12 godina ovdje studiralo oko 130 stranaca, za to je vrijeme 160 zagrebačkih studenata dio studija provelo na stranim sveučilištima. Najčešće ostanu nekoliko mjeseci, većina dobije stipendiju koju dodjeljuje CEEPUS, program razmjene studenata centralne Europe.
Animatorska tradicija
U program razmjene uključene su likovne akademije u Brnu, Krakovu, Katovicama, Poznanu, Cluj-Napoci, Ljubljani, Bratislavi i Tetovu.
– Završavam animaciju u Poznanu i htjela sam doći na zagrebačku akademiju zbog njezine odlične animatorske tradicije – sažima Poljakinja Aleksandra Szmida koja ovih dana pakira kofere i putuje kući. – Mislim da je interes za suvremenu umjetnost ovdje daleko veći nego u Rumunjskoj. Željela bih ostati dulje, ali stipendija mi istječe. Zaljubila sam se u vaš Velebit – govori Lucia Marneanu naslonjena na dovratak grafičke radionice. Studentska noćna mora u Hrvatskoj je – birokracija. Nije rijedak slučaj da ostanu svega semestar ili kraće, a da cijelo vrijeme boravka obilaze urede državne uprave i čekaju papire za koje ne znaju čemu uopće služe. – Ja sam tu tri mjeseca, a dva mjeseca mi je trebalo da riješim administraciju. Sad kad imam sve, još malo pa ću – kući – pomirljivo će Lucia.
Više na Jutarnji.hr
