Čini li religija ljude sretnima ili pak sretni ljudi postaju religiozni?
Prema istraživanju koje je u utorak predstavljeno u časopisu American
Sociological Review, vjernici zadovoljstvo nalaze u društvenoj mreži
čiju im izgradnju omogućuje crkva.
Rezultati su potvrđeni kako u
katoličkoj, tako i u evangeličkoj zajednici. Broj anketiranih muslimana,
Židova i mormona bio je premalen da bi se mogli donijeti kvalitetni
zaključci.
‘Pokazali smo da je životno zadovoljstvo gotovo potpuno povezano s
društvenim aspektima religije, a ne teološkim ili duhovnim’, rekao je Chaeyoon Lim,
sociolog sa sveučilišta Wisconsin-Madison.
‘Otkrili smo da su ljudi
zadovoljniji svojim životima kada posjećuju crkve jer na taj način grade
društvenu mrežu unutar svoje kongregacije.’
Lim ističe da su prijašnje studije koje su nastojale istražiti
povezanost religije i zadovoljstva uvijek bile suočene s problemom
jajeta i kokoši – čini li religija ljude sretnima ili pak sretni ljudi
postaju religiozni? A ako je vjera izvor sreće, koji je njihov aspekt
odgovoran za takav rezultat – duhovnost, društveni kontakti ili nešto
treće?
Lim i njegov kolega Robert Putnam s Harvarda u svojem
su istraživanju pokušali naći odgovore na oba pitanja. Oni su 2006.
telefonski kontaktirali reprezentativni uzorak – 3.108 odraslih
Amerikanaca i postavili im pitanja o vjerskim aktivnostima, vjeri i
društvenoj mreži. Nakon godinu dana ponovno su ih nazvali i od njih
1.915 dobili odgovore na ista pitanja.
Rezultati su pokazali da su vjernici svih religija sretniji od
nevjernika. Oko 33 posto ljudi koji su redovno svaki tjedan posjećivali
vjerske službe i imali tri do pet bliskih prijatelja u kongregaciji
odgovorilo je da su izuzetno zadovoljni svojim životom – zaokružili su
broj 10 na skali zadovoljstva od jedan do 10.
Isto je izjavilo 19 posto
ljudi koji su redovno odlazili na službe, ali nisu imali prijatelja, te
23 posto ljudi koji su tek nekoliko puta godišnje odlazili na službe,
ali su imali tri do pet bliskih prijatelja u kongregaciji.
No također je zanimljivo da se njihova sreća nije mogla pripisati
čimbenicima kao što su molitva, snaga vjere ili subjektivnog osjećaja
Božje ljubavi ili nazočnosti. Umjesto toga, njihovo je zadovoljstvo bilo
povezano s bliskim prijateljima iz kongregacije. Ljudi koji su imali
više od 10 prijatelja u kongregaciji bili su gotovo dva puta
zadovoljniji od onih koji nisu imali nijednog.
Lim kaže kako vjeruje da bi ovakvi rezultati mogli biti povezani s
činjenicom da se vjernici u crkvi redovno susreću s bliskim prijateljima
i zajedno s njima sudjeluju u aktivnostima koje su im važne i smislene.
‘Oni u isto vrijeme dijele određeni društveni identitet i osjećaj
pripadnosti moralnoj vjerskoj zajednici. Čini se da je taj osjećaj
pripadnosti ključ veze između posjećivanja crkve i životnog
zadovoljstva.’
Iako i svjetovno prijateljstvo povećava razine zadovoljstva, vjerske
društvene mreže u tom pogledu imaju snažniji učinak. Lim smatra da bi i
sekularna prijateljstva mogla imati jače djelovanje kada bi skupine bile
povezane nekim važnim zajedničkim interesom.
