Prava renesansa tek se očekuje sljedeće godine, kada se Zelena vila vraća u cijelu Europu, sasvim legalno i s još većim postotkom thujona
Ono što je za New York Peta avenija, a za Pariz Champs-Élysées, to je za
Budimpeštu Avenija Andrassy. U toj gradskoj žili kucavici posebno se
ističe Madžarska državna opera, u neposrednoj blizini usidrila se zgrada
Baleta, Baletni institut, Muzička akademija Franz Liszt, Budimpeštanski
operetni teatar i desetak drugih manjih kazališta.
Među njima se
naguralo mnoštvo restorana, noćnih barova, bistroa i kavana, među kojima
posebnu pažnju privlači jedna s natpisom Abszint.
Apsint ili La Fee Verte (Zelena vila) kako su još davno nazivali tu
vatrenu žesticu u kojoj se postotak alkohola penjao do vrtoglavih 74
posto, tako je unatoč stoljeća zabrana i demoniziranja, našla u
Budimpešti svoje vječne štovatelje.
Očito se njeni stanovnici rado sjećaju mitskog pića pariških impresionista i poetskog
spleena od pelina (Artemisia absinthium), zelenog anisa i slatkog
koromača.
Malo se koje piće okružilo s toliko tajnovite povijesti i legendi kao
apsint. Otkako se počeo masovno ispijati još prije 130 godina, to
‘vražje piće’ optužuju da – zbog neurotoksina thujone – uživatelje baca
u delirij, truje im živce, izaziva halucinacije i tjera na
samoubojstvo. U Francuskoj su ga, pak, početkom 19. stoljeća hvalili kao
lijek protiv malarije.
Nastao je u švicarskim Alpama, u kantonu Neuchatel, ali se krajem 19. i
početkom 20. stoljeća najviše proizvodio u Francuskoj. Pontarlier, u to
doba gradić sa pet tisuća stanovnika pokraj švicarske granice, do 1915.
je bio centar proizvodnje s najvećim destilerijama, uključujući
najpoznatije brendove Junod, Terminus i Pernod Fils, a obližnji
Boveresse bio je centar za uzgoj i sušenje pelina.
Oko 1900. ovdje nije
bilo samo 25 destilerija koje su godišnje proizvodile 15 milijuna boca
pića, nego i 111 lokala za apsint-hodočasnike. Munjevito osvajanje
Europe Zelena vila može zahvaliti peronospori koja je 1874. pokosila
europske vinograde i vino učinila basnoslovno skupim. Zamijenio ga je
vrlo jeftini apsint, jer je uz čašicu 70-postotnog alkohola, kockicu
šećera i malo vode gost nekog lokala mogao provesti cijelu večer.
Većina je, dakako, željela više od jedne čašice, pa je u Francuskoj samo
1910. popijeno 36 milijuna litara apsinta. Pariški umjetnici pretvorili
su ga u drogu svog životnog stila, a nadirući proletarijat u ‘opijum za
narod’. Bio je omiljeno pogonsko gorivo za inspiraciju i vlažne snove
pjesnika Baudelairea, Verlainea i Rimbauda, impresionista Maneta,
Modiglianija, Gauguina, Degasa, Toulouse-Lautreca i Van Gogha, a pokorne
sluge Zelene vile bili su Picasso i Oscar Wilde, Strindberg i
Hemingway.
Impresionisti su mu dali auru raskalašene boemštine, Degas je
slikom ‘Ispijači apsinta’ izazvao javnu sablazan, a neki su ga voljeli
razblažiti – konjakom. Svijet se tako na prijelazu stoljeća pretvorio u
‘apsintiste’ i ‘antiapsintiste’, u kojem su potonji bili u manjini, ali
zato vrlo uporni.
Biskup od Sankt Gallena Zelenu je vilu nazvao najvećim
razaračem društva u povijesti, a sve je više bilo onih koji su
neurotoksin thujone inkvizitorski optužili za sve bijele miševe,
halucinacije, pa i ubojstva ovoga svijeta.
Apsint je tako 1912.
zabranjen u SAD-u, tri godine kasnije u Francuskoj, Nizozemskoj,
Belgiji, Švicarskoj i Austro-Ugarskoj. Vražji napitak je otišao u
ilegalu, a neki su ga čak zamaskirali u tonik za kosu. Time mu je bio
utrt put u legendu.
Destilerije su zatvorene, a destilerija Pernod Filsa, nekadašnji ponos
industrijalizirane Francuske, tijekom Prvog svjetskog rata pretvorena u
poljsku bolnicu, da bi je kasnije kupio švicarski Nestle te u njoj i
danas proizvodi čokoladu i mliječne napitke.
Znanstvenici su kasnije dokazivali da je thujone sasvim nevin sastojak
demoniziranog pića, jer bi ga za tako strašne optužujuće učinke čovjek
morao popiti toliko, da bi stotinu puta prije toga bio mrtav, ali zbog
alkohola. Ipak, zabrana je zabrana.
Kada je francuski predsjednik
Francois Mitterrand 1983. posjetio švicarske Alpe, posebno mu se svidio
‘Soufflé à l´absinthe’, koje mu je servirao lokalni gostioničar. To se,
međutim, nije svidjelo švicarskom državnom odvjetniku, također gostu na
ručku, te je naredio premetačinu lokala. Kada policija nije našla ni
kapi apsinta, optužio je vlasnika gostione zbog falsificiranja jelovnika
i predočenja lažnih podataka.
U međuvremenu oko misterioznog zelenog pića tkalo se sve više priča. U
slikarstvu, filmu, videu, glazbi i literaturi dobivao je najrazličitija
svojstva, od toga da je otrov, do toga da je afrodizijak. No
zahvaljujući Europskoj uniji, apsint se od devedesetih vraća na mala
vrata i opet proizvodi, iako uz posebne dozvole i u vrlo ograničenim
količinama.
U Pontarlieru danas rade tri destilerije, otvoren je i muzej
apsinta, a zadnjih deset godina počeli su organizirati Apsintijade,
godišnji festival Zelene vile, iako u vrlo uskom krugu njegovih
poklonika i samo uz specijalne pozivnice. No prava renesansa tek se
očekuje sljedeće godine, kada se Zelena vila vraća u cijelu Europu,
sasvim legalno i s većim postotkom thujona nego u doba impresionista.
