Dva su dijela dana kad se u tek nekoliko minuta mijenja svijet; zora i suton. Zavisno je li jedno ili drugo, tek je par trenutaka od izvjesnog prema neizvjesnom, iako je jedino izvjesno da nakon spektakla boja slijedi dan… ili noć… sigurnost ili strah…
Dnevna smo bića, pa i u tu noć tražimo utočište u kući, sigurnoj od neizvjesnosti praiskonskog vremena, što od postojanja svijeta svako dnevno, svako noćno izmjenjuje svoj ciklus vjetra, kiše, nevere, bonace…
A na tom prostranstvu mora, ma koliko nam u luci brod velik i siguran bio, tamo negdje tek je malena nesigurna splav, toliko ovisna o svemu navedenome.
A potreba za plovidbom i potreba za morem je tu. Tu je od kad je čovjek prvi put došao do mora. Iako, neshvaćena s obzirom na golemu nesigurnost i neizvjesnost onog što li se pak nalazi iza horizonta? Ima li njemu kraja? Ima li potrebe ići uopće tamo?
Postaviš li pitanja tako, onda još manje shvaćaš one koji se i dalje opiru kopnu. Sigurnom i više puta potvrđenom “hvali more, drž’ se kraja”. A opet, k moru idu mnogi…
Neki da svjedoče iskustvu drugima, kad se vrate, a neki pak, da svoje kosti ostave u modrome grobu…
Prof. Jurica Gašpar
