Najmoćnije rečenice koje možete reći jednoj majci

Nema veće tragedije od gubitka vlastitog djeteta.

Takvu bol ljudi
doživljavaju kao razdiruću, fizičku, kao da stišće srce svom snagom…i ne
staje, dan i noć traje istim intenzitetom. Osjeća je i okolina, prenosi
se na najbliže, rodbinu, prijatelje…Svima je jedna misao na pameti: što
reći roditeljima kad ih vidiš u tuzi, uplakane? O čemu pričati? Koje
teme načeti, a da im ne dodajemo “sol na ranu”? Kako im pomoći? Utješiti
ih? Trebaju li doći u doticaj s djecom kumova, prijatelja?

Marry i Kim prijateljice su od malih nogu. Životni put im se račvao
nakon završenog fakulteta i pronalaska posla. Živjele su na suprotnim
obalama Amerike. Obje su se prijateljice udale, rodile, zajedno s
obiteljima i djecom posjećivali su se za velike blagdane, Božić, Dan
zahvalnosti. Nekoliko puta su zajedno proveli i po tjedan godišnjeg
odmora.

Jednoga je dana jecajući Kim nazvala svoju dragu Marry da joj kaže
najstrašniju vijest: izgubila je svoju malu 21 mjesečnu princezu. Nije
pričala detalje, niti je uzrok smrti mogao biti u tim trenucima važan,
Zajedno su se isplakale, podijelile su bol.

Što su se pripreme za odlazak kod Kim približavale to je sve više
Marry obuzimala nervoza čim bi promislila na susret i na obavezu da bi
svojoj najboljoj prijateljici potresenoj najvećom tragedijom morala
uputiti neke “velike” riječi utjehe. Savršene, koje će joj umanjiti
bolni stisak oko majčinskog srca. Krenule su se nizati riječi, pa
rečenice, prisjećala se priča iz pročitanih romana, znala je otprilike
kako joj treba pristupiti. Onda j počela osmišljene rečenice izgovarati
na glas dok je pakirala kofere. I svaki pu kada bi se suočila sa svojim
glasom i onim izrečenim nizom bila je sve uvjerenija kako niže glupost
do gluposti.

Posegnula je i za Biblijom pokušavajući naći mudre savjete za teške
životne situacije. I sada je već nešto u glavi sastavila. Uostalom,
plakat će skupa sa svojom Kim, upamtila je pregršt nježnih riječi kojima
će je pokušati utješiti, govorit će joj iz srca, s ljubavlju. A to je
dovoljno, zaključi i već staloženija krene na put sa svojom obitelji.
Supruga je na vratima propustila ispred sebe. On je snažniji, uostalom
volio je Kim, ali ona nije bila njegova prijateljica od vrtića, pa mu je
tim moglo biti lakše. On ju je stisnu, poljubio joj suzno lice i rekao
kako će nju i njeno dijete uvijek držati u srcu, sjećajući se njene
sićušne princeze prilikom posjete u rodilištu.

Onda je došao na red Marry. Ostale su dugo u zagrljaju, bez riječi,
suzne, kao da su im se srce, osjećaji i misli spojile. Uspjela je
progovoriti kako joj je užasno teško, nezamislivo. I dodala: “Ti si
mama, ti znaš.”

Marryno se lice ukočilo, riječi su joj zaustavile dah. Protrnula
je, problijedila, osjećala je nesvjesticu. Tek je sada shvatila kolika
je težina slomljena srca kod majke. Tek kroz majčinstvo se spoznaje
veličina tuge, kada s neba neopisive radosti kada drži svojega rođenca u
rukama, padneš u bol gubitka djeteta. Tu svaka riječ prestaje.

Osim možda: “Ja sam majka, znam.”

Poznato je koliko majke strahuju nad svojom djecom da im se kakvo
zlo ne dogodi. Uostalom, majčino i dječje srce kucaju zajedno, i upravo
iz tog majčinstva izvire ljubav i suosjećanje za svu djecu svijeta, kao i
za sve majke, u svim njihovim radostima ili tugama. Srcem se najbolje
razume osjećaji. Posebno snažne emocije ranjene duše, suza na oku,
patnje.