Povodom današnjeg Svjetskog dana autizma donosimo nekoliko važnih
činjenica kojima ćemo, nadamo se, pobliže objasniti što taj pojam znači,
kakvi su simptomi, kakav je život autističnih ljudi, što sve roditelj
može učiniti ukoliko pretpostavlja da bi njegovo dijete možda moglo
imati tu dijagnozu te kako se ponašati prema autistima.
Taj je pojam danas postao nekako jako moderan, svakodnevan. Čini se
kao da je autizam postao razlog koji se olako pripisuje svakom djetetu
koji kaska u razvoju, posebno govoru, no da bismo malo rasvjetlili taj
trend lako bismo mogli reći da smo svi mi zapravo pomalo autistični.
Stručnjaci koji se bave ovim pitanjima medicine, neuropedijatri i drugi,
često ističu – ne da svi imamo autizam, ali da svaki čovjek na neki
svoj način kaska u tom drugom pojmu autizma, njegovom blažem obliku
autističnog spektra. Svi mi imamo neku odliku zbog koje se ponekad
činimo asocijalni, drugačiji, zbunjujemo okolinu koja se ponekad ne zna
postaviti prema nama takvima. A baš je to odlika i autizma i ljudi koji
žive s autističnim članom obitelji.
Simptomi i rani znaci autizma
Važno je znati na vrijeme prepoznati znakove autizma, stručnjaci
kažu najbolje je tamo negdje do 18 mjeseci, jer rana dijagnoza znači i
ranije terapeutsko liječenje, no čak i ako se ne uoče na vrijeme dijetu
se uz pomoć radnih terapija i kvalitetnog pristupa može itekako pomoći
da se lakše integrira u društvo i lakše pomogne u razvoju i učenju.
Autizam je biološki složen razvojni poremećaj u mozgu. Glavne
karakteristike autizma su slaba ili nikakva socijalna interakcija i
komunikacija,ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja i po tim se
karakteristikama autizam razlikuje od ostalih poremećaja iz grupe
poremećaja autističnog spektra. Spektar poremećaja autizma javlja se
kod dojenčadi i u ranom djetinjstvu, te uzrokuje kašnjenja u razvoju i
učenju mnogih osnova kao što je govor, igra i interakcija s drugima.
Kao i u spektru i sam autizam ima od vrlo blagih do jakih
poremećaja i oni su uvijek vezani uz komunikaciju (verbalnu i
neverbalnu), odnosima s drugima (ignoriranje, nerazumijevanje) te malo
drugačijem načinu razmišljanja i ponašanja. To je nešto u čemu se slažu
svi, kao i s činjenicom da je rana dijagnoza najbolji lijek za
uspješniju pomoć djetetu, s obzirom da lijeka zapravo i nema. No, sve
drugo vezano uz autizam – poput famoznog krivca zvanog cjepivo, nitko
danas još uvijek ne može sto posto tvrditi niti znanstveno povezati.
Iako je autizam teško uočiti kod djece mlađe od 24 mjeseca, neki od
simptoma počinju biti vidljivi ranije, iako ih mnogi ne primijete, ili
ne žele primijetiti, zbog one famozne da je svako dijete individualno i
da se svako dijete razvija drugačije. No, ako vjerujete svojim
instinktima, a oni su suprotni od onoga što vam možda kaže vaš
pedijatar, obratite veću pozornost ili se jednostavno posavjetujte sa
stručnjacima jer ukoliko se znakovi primijete prije starosti od 18
mjeseci, intenzivni tretman može povezati mozak i preokrenuti simptome.
Najraniji znakovi: ako beba nema kontakt s vašim očima, ne uzvraća
osmijeh, ne reagira na maženje, ako ne pravi nikakvu buku da bi skrenuli
vašu pozornost na njih, ako pogledom ne slijede niti vas niti predmete
koje im pokazujete, ako ignoriraju svoje ime dok ih zovete, ako ne
imitiraju vašu mimiku lica, ne pokazuju interes za ništa što se događa
oko njih.
To su često i znaci koje u narodu znamo reći – jako dobro,
nezahtjevno dijete, no priznajmo – to su jako uočljivi simptomi jer bebe
obično nisu takve.
Nakon te početne beba faze, kada bi dijete već trebalo početi
komunicirati, izostanak komunikacije opet je jasan znak da se nešto
možda događa.
Što se pak tiče govora i tu postoje određene šablone po kojima bi
se trebalo brinuti ili ne, a prvenstveno su vezani uz gestikulacije, ne
toliko uz same riječi, no ako dijete do 12 mjeseci ne izgovara onaj
tipičan bebi bla bla govor, ako do 16. mjeseca još uvijek nema niti
jedne riječi, ili do 24 mjeseca nema fraza s dvije ili više riječi s
povezanim značenjem, to su svakako znaci za brigu. Isto tako, alarmantan
je i znak kada dijete počne komunicirati prvim riječima te nakon toga
stane i “zatvori se” te više uopće ne pokazuje zanimanje za
komunikaciju, znak je za uzbunu.
Vjerujte instinktima
Teško je biti roditelj koji će u ranoj fazi djetetovog život biti
spreman suočiti se s činjenicom da njegovo dijete boluje od ove bolesti.
Međutim, ako na bilo koji način sumnjate, radije vjerujte svojim
instinktima, otvorite oči i nemojte pustiti da vrijeme možda pokaže da
ste u pravu ili u krivu. Opet napominjemo, što ranija dijagnoza veće su
šanse da će vaše dijete, posebno ako se utvrde blaži oblici autizma,
biti bolje pripremljeno za život.
Ukoliko u mlađoj, spomenutoj dobi vaše dijete kaska, no tome ne
pridodajete veliku važnost, a možda ste trebali, sigurno će nastupiti
dodatni simptomi koji s rastom djeteta postaju sve različitiji. Postoji
mnogo upozoravajućih znakova, ali se oni najčešće vrte oko slabijih
socijalnih vještina, poteškoća u komunikaciji i nefleksibilnog
ponašanja. Kaže se da takva djeca više preferiraju živjeti u svom
svijetu, što je točno jer takva djeca djeluju nezainteresirano za sve
što se događa oko njih, ne vole da ih se dira i mazi, ne znaju kako
pristupiti drugom djetetu (kada to u rijetkim trenucima požele), ne
dijele s nikim svoje igre, čak se i ne znaju kreativno igrati s
igračkama.
Simptomi u starije djece
Puno je znakova koji su uočljivi i u dobi kada dijete već govori, ili se
simptomi pojavljuju tek u toj dobi, a obično se mogu prepoznati iz
načina njihovog govora. Ritam njihovih riječi drugačiji je, jako često
ponavljaju što su već rekli, o sebi govore u trećem licu, ponavljaju
pitanja umjesto da daju odgovor na njih, teško razumiju dane im
smjernice, nemaju smisao za humor jer ga jednostavno ne razumiju.
Problemi se uočavaju i u neverbalnoj komunikacija pa tako djeca s
autizmom, kao i bebe, potpuno izbjegavaju kontakt očima, ne
gestikuliraju i ne shvaćaju gestakulacije na drugima, posebno su
osjetljivi na glasne zvukove te imaju neki oblik nenormalnog držanja
tijela (svoj hod, mlohavost i slično).
Od ostalih znakova svakako su to oni vezani uz nefleksibilnost u
ponašanju pa tako uvijek inzistiraju na nekom svom obliku ponašanja,
rasporeda, rutine. Ukoliko im netko želi poremetiti njihovu rutinu
(premjestiti sobu, odvesti ih drugim putem, uzeti im igračku koja često
nije igračka, ali je nešto čemu pokazuju veliku privrženost), tada
obično reagiraju bijesom. Nečim što kod djece nazivamom trantrumom. Isto
su tako skloni sustavno ponavljati radnje – pokrete, slaganje jedno te
istih igračaka, čitanja jedno te istih brojeva i slično.
Posebno je karakteristično i njihovo inzistiranje na pokretima koji
ih dokazano smiruju, što se naziva samostimulirajućim ponašanjem pa se
tako često ljuljaju naprijed – nazad, plješću rukama, pucketaju prstima,
vrte se u krug, lupaju glavom, gledaju u svijetlo, kuckaju, okreću neki
predmet (kotače), pale-gase svijetlo…
Uzroci
Ovo je teška tema jer se čak ni stručnjaci ne mogu do kraja složiti koji
su to zapravo uzorci. Nekada se autizam isključivo vezao uz genetsko
naslijeđe, no danas je ta teza olabavljena mnogim novim dokazima, a oni
su najčešće vezani, ne uz cjepiva kako to javnost danas često misli, već uz trudnoću.
No, iako ni to nije do kraja dokazano, postoje teze da autizam kod
djeteta može potaknuti: uzimanje antidepresiva u trudnoći (kod nas je i
dalje uobičajeno trudnicama propisivati Normabele), zatim manjak
vitamina, posebno folne kiseline, infekcija tijekom trudnoće, problemi
na porođaju, starija dob – ne toliko majke koliko očeva te izloženost
teškim metalima i pesticidima za vrijeme trudnoće (aluminij i živa iz
cjepiva zato su toliko na tapeti kada se govori o posljedicama
cijepljenja djece).
O ovoj se temi, posebno ako joj pridružimo i temu autističnog
spektra ima ustvari još toliko toga za reći, jer to je stanje koje i
dalje u velikoj mjeri zbunjuje i stručnjake i roditelje, puno toga još
je neistraženog, a opet svakoga dana na vidjelo izlaze i neka nova
saznanja.
No, činjenica je da se autizam nekada smatrao jednim teškim,
neizlječivim stanjem dok danas… danas se sve više smatra kako
autistične osobe imaju šansu prevladati, kompenzirati i nositi se sa
svojim karakteristikama te čak biti dovoljno produktivni i dovoljno
sposobni samostalno živjeti.
Ali da bi osobe s autizmom, djeca koja izrastu u osobe, mogle biti
bolje shvaćene i bolje prihvaćene, društvo je to koje mora biti upoznato
barem s ovakvim šturim činjenicama jer dok roditelj razumije potrebe
svog autističnog djeteta i ima lijep suživot sa svojim djetetom, uvijek
ostaje ta stigma društva, ta potreba za opravdavanjem ponašanja
autističnog djeteta.
Zato ako se ikada nađete u društvu roditelja s autističnim
djetetom, znate li nekog u svojoj blizini ili ste, nažalost, jedan od
roditelja koji se upravo bori s prihvaćanjem dijagnoze kod svog djeteta –
shvatite sljedeće.
Ovo morate znati
Autizam jest bolest, ali ona ne određuje ničiji karakter. Osobe s ovom
dijagnozom daleko su više od nje jer unatoč društvu ne pretjerano
prihvatljivom načinu ponašanja takvih osoba, iza tog vela žive duše koje
su ljudi kao i svi drugi. Za neke stvari jako, za neke slabo sposobni.
Baš kao i svi mi.
Oni ne razumiju dvosmislenost, a iako vam se čini da vas
ignoriraju, da su u svom svijetu, moguće je s njima imati sasvim
normalnu komunikaciju. No, ona mora biti konkretna, jasna, kratka,
razumljiva. Šale, fraze, žargon, dvosmislene rečenice – to je ono što
oni ne jednostavno ne razumiju. Međutim, postoje osobe s ovom dijagnozom
koje ća vam ponekad izrecitirati čitavu knjigu citata, dat će vam velik
i dugačak odgovor, no to zapravo ne znači da oni doista razumiju sve
što su vam rekli. Neki jednostavno imaju tu nadnaravnu sposobnost
pamćenja kojom zapravo kompenziraju vlastitu nemogućnost razumijevanja.
To se inače zove eholalija, i moramo napomenuti kako ona nije
karakteristična za sve autistične osobe, jer kako smo već nekoliko puta
napomenuli, pojam autizma vrlo je šarolik i gotovo da nema osobe s ovom
dijagnozom koja ima skroz identične karakteristike. Sve ovisi o stupnju
poremećaja, odnosno točki u dugačkom autističnom spektru.
I nije to sve što možete znati i tako pomoći lakšoj integraciji
autističnih osoba u društvu, no zaključit ćemo još jednim zaključkom: s
ovakvom djecom, osobama, treba jako puno strpljenja i jako puno
ponavljanja, no ako se svi mi potrudimo fokusirati na stvari koje oni
mogu, a svaki od njih ima čitav spektar toga što mogu i znaju, manje bi
se stvarala intencija da su osobe s autizmom ljudi s kojima se ne može.
I oni su sposobni, pametni, društveni – dakle sposobni, ali na svoj
način. Za razliku od društva koje je često nesposobno to shvatiti.
