Jedna od najcjenjenijih, a po mišljenju mnogih ribolovaca i najcjenjenija riba Jadrana, nedvojbeno je zubatac. Oko ove su se ribe oduvijek raspredale i vezle priče vezane uz njegovu neuhvatljivost, a odmah potom i uz njegovu izuzetno visoku gastronomsku vrijednost.

I dok su u ne tako davnoj prošlosti zubaca lovili samo profesionalni ribari i to mahom mrežama u kojima je ludar bio temeljni alat, te rijetki izversirani panulaši, danas zubaca može uloviti gotovo svatko tko se imalo puti u ribolovne tehnike. 

Naime, dok se nekada pribor slagao temeljem vlastitog iskustva koje se čuvalo i krilo, danas je ribolov zubaca demistificiran, i to ponajprije dostupnošću već gotovih alata, u prvom redu panulaških sistema, a potom i brojnih varalica. Pritom nikako ne treba izostaviti i prednosti suvremenih materijala kojima se inače predimenzionirani pribor danas može svesti na razumne granice.U sportskom se ribolovu zubatac može loviti s više alata i tehnika od kojih je najzastupljenija panula. I premda se može učiniti da je najvažnije dobro posložiti olovnice i ispravno nadjenuti ješku, svaki iskusniji panulaš jako dobro zna da je prije svega potrebno biti na pravoj pošti. Poznavanje terena je osnovni preduvjet za uspješan lov zubaca panulom.

Zubaca nalazimo duž cijele jadranske obale nad tvrdim kamenitim dnom. Čest je i na koraljnom i ljušturastom dnu, dok je na muljevitom dnu prisutan jedino ako je dno obraslo algama. Važno je naglasiti da ga u bočatom moru, mrtvim uvalama, kao i u uvalama sa strmim obalama nikada nema. Iako se spušta i do 200 metara dubine, u ovom našem akvatoriju je najčešći na dubinama od 5 do 30 metara.

Treba naglasiti da ti krajnji podaci poput maksimalne težine, dužine, a u ovom slučaju i dubine zapravo govore samo o tome da je netko u jednom trenutku tu ribu uspio uloviti na toj dubini, vjerojatno nekakvim parangalom ili dubinskom koćom. Pritom taj alat možda, premda je bolji izraz sigurno, uopće nije bio namijenjen zubacu, no zubatac je s te dubine izvučen i to je zabilježeno pa je kao podatak ostalo u općim podacima o vrsti. Osim toga, takvih dubina u našem akvatoriju i nema.

Dakle ostajemo na nekom prosjeku od 20 do 30 metara. Zubatac je teritorijalna riba što znači da dnevne šetnje i migracije nemaju neki posebno veliki radijus. Najčešće se zadržava na užem području u zaklonu vrebajući ribe i glavonošce koji u svom neoprezu priđu dovoljno blizu. Kao predator prvog reda zubatac će napasti sve što je jestivo i to iz više razloga. Prvi je svakako glad i lovačka strast koji upravljaju temeljnim nagonima ove vrste, no isto tako napad može biti isprovociran uzurpacijom. Svaki nepoželjni gost, makar zubatac bio potpuno sit, biti će protjeran s lovnog teritorija koji se zapravo uvijek prostire do granice vidnog polja.

Zubatac je, bez obzira, bio sit ili gladan, uvijek spreman za napad, pri čemu s posebnim zadovoljstvom napada plijen u pokretu, kojeg progoni i pod samu površinu. Upravo je zbog toga panula najlovniji sportskoribolovni alat za ovu vrstu. Panula za cara je pomno razrađena i tehnički i konstrukcijski. Najčešće korištena i mnogo puta opisivana je klasična viška panula, kojoj otežanje čini veći broj manjih olovnica raspoređenih po cijeloj dužini osnove. Osnovna struna je najlonski monofil promjera oko 1 milimetar, u prosjeku duga 100 metara, na koju se preko zogulina nastavlja tanji predvez promjera 0,70 milimetara u dužini od 12 – 15 metara.

Za razliku od ostalih morskih ribljih predatora zubatac nije osjetljiv na promjer i vidljivost završnog dijela sistema. Ipak, budući da je u suvremenom ribolovu fluorokarbon postao standard većina ga panulaša ipak koristi za izradu predveza. Na kraju sistema se nalaze dvije do tri udice prikladne snage i veličine, najčešće kovanice širine luka 15 do 25 milimetara. Razmak među udicama je određen veličinom ješke, pri čemu taj razmak ne bi trebao biti širi od širine stisnute šake kako bi se izbjegli promašaji.

Olovnice su fiksirane po veličini u tri grupe po 20 komada s tim da se na početku svake grupe olovnica postavlja zogulin. Prva grupa petgramskih olovnica je najbliža udici, druga grupa olovnica teških sedam grama je smještena po sredini panule, dok se najteže olovnice teške deset grama nalaze najbliže ruci. Razmak između olovnica je oko jednog metra. I ako je sve posloženo kako treba tada ukupna dužina olovanog dijela panule iznosi oko šezdesetak metara. Ovako konstruiranom panulom se u toplijem dijelu godine zubaci mogu loviti od 20 do 30 metara dubine, pri čemu se panula pušta oko 70 metara iza broda.

U hladnije doba godine zubatac se povlači u dublje more gdje su temperaturna kolebanja manja pa se za lov na tim većim dubinama treba koristiti panulu s više olovnog opterećenja, ukupne težine i do 750 grama. Konstrukcijski je ovakva, zimska panula identična ljetnoj s tim da se panula u ovom slučaju pušta od 100 do 120 metara iza broda čime je omogućeno dublje uranjanje, a što je ipak donekle teže u odnosu na ovo što je pred nama.

A sve ovo rečeno se odnosi na panulu koja se povlači iz ruke. Naravno, panula za zubaca se može vući i pomoću štapa i role s tim da se onda konstrukcija panulaškog sistema mora prilagoditi ovakvom načinu lova. Vidite, sva ona spomenuta integrirana olovna opterećenja ne mogu prolaziti kroz provodnike na štapu zbog čega se mora koristiti drugi način potapanja. Kao i kod klasičnih panulaških sistema koji se vuku iz ruke i ovdje nam je cilj ješku potopiti na metar, metar i pol iznad dna.

U tu se svrhu često koristi olovna kugla, tzv. downrigger za koji se pomoću posebno konstruirane štipaljke kači osnovna struna. Downrigger je montiran na zasebnu strunu koja opet ima vlastiti mehanizam za namatanje i spuštanje tako da je u slučaju griza ribolovac u istom trenu u neposrednom kontaktu s lovinom pri čemu downrigger baš ničemu ne smeta. Osim downriggera, za potapanje panulaških sistema se uspješno mogu koristiti i sve vrste montažnih olovnica kao i popularni gvardijani, teže hidrodinamične olovnice u pravilu sa zakrilcem, koje se vezane na struni dužine metar i pol, preko kopče postavljaju na osnovnu strunu.

Iako većina ribolovaca koristi monofil kao osnovu za panulu štapom i rolom, sve je više ribolovaca koji koriste upredenicu. Zbog njene je neistezljivosti kontakt s lovinom neposredniji pri čemu se zbog znatno veće nosivosti mogu koristiti bitno tanji promjeri, nerijetko tek 0,25 milimetara, što u povlačenju stvara znatno manji otpor. To je vrlo pogodno posebno pri povlačenju u izraženom kurentu. 

Osim toga, svaki dodir gvardijana s dnom, šijanje ješke ili čupkanje druge ribe se jasno osjeti pa se onda u skladu sa situacijom mijenja dubina, povećava ili smanjuje brzina… Najčešće rabljene ješke za panulu namijenjenu zubacu su živa iglica i lignja. I premda je ješkanje jednostavno, ipak zahtijeva malo prakse i brzinu neophodnu da bi ješka ostala živa. Iglica se prvom udicom kači kroz korijen kljuna dok se ostale udice kače neposredno pod kožu, s tim da je posljednja zakačena dva do tri prsta prije repne peraje. Udice se postavljaju svaka sa svoje strane tako da iglica pri povlačenju ima balans. Dobro je fiksirati kljun za strunu cijelom dužinom, što se postiže sa komadićem bužira koji se ranije navuče na predvez ili jednostavno silikonskim koncem.

Vidite, ukoliko to ne napravimo, iglica će u povlačenju jako lelujati i okretati se zbog otvorenih usta. Kada joj se usta zatvore, ona ima savršenu putanju u povlačenju. Lignja se ješka znatno jednostavnije. Dvokuka ili trokuka se udica, postavljena na kraj predveza, zabija među krakove lignje, najčešće u piriju, dok se klizna udica kači za sami vrh tijela, tzv. špic. Važno je samo da se ovako naješkani sistemi povlače pravom brzinom.

Iglica se po potrebi može povlačiti brzinom i preko dvije milje, dok brzina povlačenja s lignjom kao ješkom ne bi trebala prelaziti milju i pol. Naravno, osim živom ješkom, zubatac se može panulati i uginulim ribama i glavonošcima kao i varalicama prikladnog oblika i veličine, najčešće dubokoronećim wobblerima koji u zavisnosti od konstrukcijskih rješenja podnose različite brzine, no idealno je da se to kreće između 1,8 do 2,2 milje.